Malo mi je vremena još ostalo
za sve pojmove i stihovanja
što su sjatili se oko mene.
Nemoguće puno toga već je otpalo,
puno pogrešaka, puno likovanja,
nestadoše sve te uspomene.
Sjećam se kad znalo mi je ići bolje,
stihovi su curili, slagale se rime,
vidjeh svjetlo nadahnuća gdje se sjaji
sa svim snagama i protiv svake volje.
Sad se moje misli ni za što ne prime,
duša često mnoge riječi u sebi utaji.
Koliko sam samo puta pjesme silovala,
koliko je stihova i rima izmučeno bilo,
jadne riječi, stisnute u beskraj!
Kako me je rijetko ponoć milovala,
kako malo se je uspješnica svilo
da bi oko mene osvanuo raj.
Što učiniti sad s nemirnim prstima
i s tom dušom koja svijetli ponoćima,
i sa spisateljskim porivima?
Kako se ophoditi s beskrajima pustima,
s raznolikim pjevajućim moćima
i s tim ponoćima neizgorivima?
četvrtak, 4. siječnja 2018. 06:29:52
No comments:
Post a Comment
just do it