Žena

Jedna žena, duše probodene bolima,
sakriva se iza trula debla, debljih grana
što joj zaklanjaju prve bore koje prima,
prve žilice na kapcima ispunjenih dana

od života požrtvovna i od crna znaka
što ga nosi kao pečat svoje ženskosti;
oborena pogleda, ona stvara iluziju mraka,
ali kroz njeg prodiru i bore žestosti

što je trpno čuva na svom licu i u kosi,
izdajnički bujnoj i strpljivo njegovanoj.
O slobodi sanja, sanja da je lahor nosi
kao ptice koje žive u toj šumi znanoj,

već odavno žena ova tamo traži utjehu.
Svijet je kinji, svi vladari srca njena
nadaju se istoj ženi kao svome uspjehu,
ali nju doziva šumska obasjana zjena

baš na ovom rijetkom drveću sve šume
jer se vide sunca ruke kroz te trule grane,
zrake koje miluju joj srce, ljubavnika glume
koji vidi njene svekolike dobre strane:

ptice u svom slobodnome letu bi se sklonile
u te kose guste, tamne, u taj njezin sjaj,
privlači ih more nježnosti u koje bi zaronile
kada bile bi vladari koji traže miran gaj.

Njene usne nježne, odlučne i kao narisane
progovorile bi o toj ženskoj mudrosti, ljepoti
kada ne bi bile svakoj crnoj knjizi zapisane
da su zbog te crne žene stradali životi,

makar ona neprekidno stvara, uvijek rađa,
daje pticama i granju od plodnosti svoje,
zlatnom suncu kao da je sigurna i mirna lađa,
hladna zemlja, lišće, mora njojzi hvalu poje.
‎petak, ‎5. ‎siječnja ‎2018. 05:36:30