Netko tko vjeruje

Moj Bog je tu, pod prilikama kruha i vina.

Moj Bog se objavio i meni, i ljudima.

Moj Bog je Isus Krist, Gospodin i Sin Božji koji se rodio od Marije, Djevice iz Nazareta koja Ga je začela po Bogu svome, Duhu Svetome.

Moj Bog je pravi Bog i pravi Čovjek. On je Bogočovjek Isus.

Moj Bog mi govori da me ljubi i da nosim na sebi grijehe i smrt koji nisu od Njega.

Moj Bog me od tih grijeha oslobađa, otkupio me od smrti svojom mukom na križu gdje je dopustio da Ga grešni i smrtni ljudi razapnu kako bi namamio samu smrt u smrt.

Moj Bog je govorio apostolima i svim ljudima da je došao načiniti sve novo, novo nebo i novu zemlju i da je došao donijeti radosnu vijest svim ljudima o vječnom životu kojega će im darovati po svojoj muci. I rekao je da će poslije toga, poslije tri dana uskrsnuti da nikada više ne padne u smrt, niti On, moj Bog, niti bilo tko drugi tko Mu vjeruje.

Moj Bog je, sasvim nepredvidivo, uskrsnuo kao što je obećao.

Zašto se to ne čuje na jako javnim mjestima, na velikim skupovima gdje ima puno naroda i gdje televizija prenosi govorancije?

Moj Bog je uskrsnuo, a meni to nitko nije rekao. Da, nisam htjela slušati, nisam imala sluha, a i bila su tako neka teška vremena kada se nije puno u društvu propovijedalo.

Ali za ovakvu vijest, Radosnu vijest, sva su vremena neka teška vremena kojima ne odgovara da se čuje nešto što se samo po sebi nikada ne podrazumijeva, nešto što nitko ne može izmisliti, nešto što postoji kao univerzalni dokaz i uvjerenje o postojanju Boga, istine i smisla života, uvjerenje i dokaz da postoji Bog s one strane dobra i zla jer samo Bog može donijeti Radosnu vijest o vječnom životu, jer samo Bog je uzrok vječnoga života. Tu vijest nitko nikada nije uspio izmisliti među ljudima, ona se nikada ni iz čega sama po sebi ne podrazumijeva, ona se uvijek mora iznova reći:

Isus Krist je uskrsnuo.

Znamo li veličinu te vijesti? Ne. Mi čak ne znamo da je Isus prisutan u pretvorbi pod prilikama kruha i vina, zajedno s mnoštvom anđela. Jer, da to znamo, znali bismo koliko je važno ponavljati nešto što nitko ni iz čega ne može sam zaključiti, ma koliko mi pripovijedali o ljubavi i milosrđu, o istini i pravednosti, o vjeri i poniznosti, o požrtvovnosti i slično.

Kad ljudi čuju prvi puta tu vijest, možda se malo oduševe, ali brzo je zaboravljaju, zajedno s bajkama iz djetinjstva. Mnogi se sa sjetom sjećaju dana kada su u to vjerovali, razmišljaju retrogradno i ne misle na živi život pred sobom, na uskrsloga Isusa u kojega ne vjeruju zaista. Kako će ih onda uslišavati kad ne vjeruju da je pred njima živ i da tu nema predestinacije, da je smrt drugačija za svakoga i da to ovisi o tome vjeruješ li u živoga i uskrsloga, prisutnoga Isusa?

I kakve to veze ima s ustašama, partizanima, politikom i četnicima?

I kakve to veze ima sa siromaštvom koje si ne može priuštiti više od jednog dobrog obroka tjedno i koje si ne može priuštiti rađanje mnoštva djece, kakve to veze ima s proslavama ratnih uspjeha i neuspjeha, s totalitarnim režimima; a koje to društveno-političko uređenje nije totalitarno? Demokracija? Pa, ona i jest najveći totalitarni užas. Ona je puko obećanje kojime se manipulira.

I kakve to veze ima s političkim izborima i kako će politika spasiti narod ako nitko ne zna ili ne vjeruje ili nije čuo za Isusovo uskrsnuće od mrtvih i za uskrsnuće svih koji u Isusa vjeruju?

Kad čovjek povjeruje da je Isus uskrsnuo, tada spoznaje da besmrtnosti nema, da magijanje ne vrijedi i da čaranje ne znači ništa. Tko povjeruje u Isusovo uskrsnuće, taj razumije da je smrtnik i da može umrijeti svakog časa, a to daje sasvim drugu dimenziju bilo čijem životu.

A kako će povjerovati netko tko nikada nije čuo tako jasno i glasno da je Isus uskrsnuo? Ako je čuo samo neka došaptavanja i prodike, ako je čuo svakojake političke govore i ekonomske traktate?

Zašto bi netko vjerovao da je Isus uskrsnuo, a da istovremeno ne dolazi k Njemu na Euharistijsko slavlje gdje Ga susreće živoga? Je li to zato što su sekte ili sekularizacija uzele previše maha ili možda zato što nema tko propovijedati Radosnu vijest, netko tko vjeruje da će uskrsnuti na vječni život kao što je i Bog uskrsnuo?

30.09.2019. 06:14

Hvala, Kriste

Usuđujem se nuditi zlato,

prići Ti mirisom drage smole,

nositi najdraže pred Tvoje stope.

Sad imam priliku za to,

sad mogu prinijeti grane gole

ili oblake vječne koji se tope.

Ti uvijek me zoveš i primaš,

ali je danas lakše pred Tebe stati;

kao da dajem puno više

makar mi ništa ne oduzimaš,

makar ću milošću Tvojom sjati.

Svi moji grijesi, sve se briše

kada Ti gledam u slavne bitke

koje vodiš za mene i čitav svijet,

kada Ti prilazim i obuću skidam,

kada mi nudiš vode pitke,

kad pokraj mene procvate cvijet,

kad svoje rane s Tobom vidam.

28.09.2019. 01:46

Kao Marija

Nova bića

Odajem
Ti, Kriste, sva priznanja,

priznajem
Ti svaku čast

i
sve pravednosti zvanja

koje
nosi me u sladak spas

jer
kakav bi inače mogao biti

let
pokraj mirisnih podneva,

kakav
bi anđeo se mogao skriti

od
svega što nosi mi Rajska Djeva?

Sanjat
ću Te, želim Te sanjati,

bez
opomene strašne, bez ukora;

želim
se Tebi kraj Majke klanjati

koja
će blažiti riječi Tvojega zbora.

Posljednja
karika lanca mi spade

zbog
kojeg sam često i sebe mrzila,

koja
za sobom povlači grešne grade

i
s kojom sam svojim životom tržila;

iznova
živim kod Hrastove sjene

i
manje je onih mora noćnih,

iznova
gledam i manje je mrene;

iznova
udišem nektara moćnih.

Odlazim
na počinak opet kao rob,

da
me opet oslobodiš svu iznova

kao
kad podigneš kamen i grob,

kao
kad na stijeni tiskaš sveta slova,

kao
kad izliječiš gubave mi ruke

ili
kad zatražiš me iz ponora vode;

kao
kad uzvisi Majka Tvoje muke,

kao
kad se od nje nova bića rode.

27.09.2019.
18:28

San o raju

Imam vremena za umiranje dana

i za spuštanje nebesa k meni;

imam dosta razloga za putovanja

kojima se bliže sati lijeni, sati sneni.

I tom putu jednom ima doći kraj

kao što se bliži kraju svaki dan;

i ta duša hoće dostići u raj

kao što je rajski taj nebeski san,

tako sav dodirljiv, potpuna realnost

odlazaka, povrataka, nepovrata.

I toj duši potrebna je stalnost

jer su kasna ova ljeta nepoznata,

možda kriju mnoštvo noviteta,

prema svetom obećanju Krista:

kad se duša rastaje od svijeta,

sva je preobražena i čista.

Evo, mrak je, noć je pala.

Kao i bez noći, i bez dana pijem

vina što ga Providnost je dala;

i kad ničeg nema, u tom raju bdijem.

25.09.2019. 16:18

Dan odluke

Dani odlučivanje su svednevice,

nekad manje, nekad puno više

kada čovjek mora stati

usred trke što ga drži netremice

da mu smrtnu presudu napiše

kad ne želi ništa znati,

kad ne želi čuti svoje grijehe.

Svoju savjest čovjek mori

sve dok može i dok ima snage.

Uzalud su ptice ispod strehe

ako Bog ne progovori

iz te jeseni života svoje riječi blage.

Tako kapnu prve kiše, prvi mraz,

a da čovjek u prošlosti živi

i da nije progledao, zadobio sluh.

Tako nastane u duši samoj sraz

koja više ničemu se ne zadivi

jer od grijeha ne vidi se duh.

Blažena li dana kad sam Te zazvala,

Bože moj u nevoljama svakim;

Ti uslišio si onaj vapaj moj iz tame.

U Tebi je konačno ta odluka pala,

odlazim od grijeha korakom lakim,

a Ti spuštaš milosrđe na me.

25.09.2019. 06:51

Zvuk daljina

Glas daljine,

to je ono

što me dira

kao čar visine,

kao sonor

koji duši svira

potpuno iznutra;

to je zvuk od zvuka

neka druga,

koji stigne sutra

ili usred muka,

tajna pruga

po kojoj se skliže

nešto nalik stihu,

kao riječi ili govor,

kao nota što se diže

i nad tipku tihu

spušta lovor.

Zvuk je takav kao vijest,

kao radosno otajstvo

što ga sprema Bog,

iz daljine čest

koja nosi još potajstvo,

ali nosi svaki slog

kao da je više blizu

nego srce moje

kada otkrije nebeske čari.

Od svih zvukova u nizu

Bog ponudi glase svoje

koji najdraži su dari.

21.09.2019. 15:55

Molitva iz blata

Pitaš me za čavlje

kojim sam Te zakucala

na to Drvo u grudima

što mi budi svako slavlje

da bih Tebi promucala

da me dužiš svojim čudima

kada god se Tebi ja obratim

mislima i govorancijama.

Ne znam tada sve širine

jer je potrebno da shvatim

da si svojim rezonancijama

primio me u tišine

s kojih padnem u tu svoju mlaku;

Bože moj, Bože moj,

dozivam Te stihom,

zašto si me ostavio u tom krahu

gdje je pao život Tvoj?

Pokraj Tebe molim tiho

da me uzmeš opet gore

il' u duševne dubine krasne,

bilo kamo, bilo gdje

jer po svuda to je more,

ali nema duše časne

što bi posvetila sve.

Zauvijek ću tražiti te ruke

koje su mi blagoslove dale

na tom otoku od blata

koje zna za Tvoje muke,

na kojem su mene zvale

riječi ponizne od zlata.

20.09.2019. 19:43

Anđeli snivaju

Lijepe riječi sakrila sam u dubini,

srce moje nije stvarno slatko

jer gorčina izdiše mi u nutrini

koju ne zna upoznati svatko.

Sad je vrijeme moje blizu

i ljepote rujna mlačna.

Kapi kiše staklima mi kližu,

a nebesa nisu oblačna.

Varljivo je stanje moje sreće,

nevolje se pamte, al' ne bole.

Ni treperave ne smetaju mi svijeće

koje kao da umjesto mene mole.

Spustit ću ti tračak duha svoga,

predat ću ti samo ono što mi vrijedi,

to su uslišanja Boga moga

što Ga ljubav ona slijedi;

to je ono obećanje Mu predanja

što se događa u sjećanjima

od kojih je vatra moja manja,

ali tinja vijekom u susretanjima

kao što bi bio susret Porođenja,

majke, djeteta i njine poslušnosti

kada dođe vrijeme pohođenja

snježnobijele pravednosti.

Da te tada sretnem ili znam,

da te čujem kao rajske glase,

kao anđeoski proročanski san;

da me riječi tvoje odmah spase.

18.09.2019. 09:03

Ptice pod strehom

Treperavo lišće na nekom balkonu

čini mi sjenu velika cvijeta

dok molim zagovor svetu Madonu

da me usliši Gospodar svijeta,

pakla i raja, neba i praha.

Reći će ona sve što hoću,

ali ja ne znam, odjednom plaha,

navikla moliti uglavnom noću.

Gospodar svih ljudi, svih vojski, idola

Gospodin je moj kojega slušam

i ne znam što moja je životna rola,

što bi zatražila ova duša.

Da l' da još bolujem za svoj spas,

da li da pustim ptice pod strehom

ili da slijedim u svemu mili Tvoj glas

koji me vodi, Isuse, rajskom lijehom,

makar su dani samo varljivo vrući,

makar to ljeto nije pravo?

Zima će brzo i križ moram vući,

a nije mi žao za nebo plavo.

Nikome ne dam tu sjajnu sreću,

tu rajsku duhovnost i tihe boli.

Nikome nikada priznati neću

da srce Te moje nikad ne moli

ni dobro, ni zlo već samo snagu,

ustrajnost da držim ovaj put,

da zauvijek ostanem na tome tragu

gdje Majka od mene odvraća prut.

16.09.2019. 16:13

Naša oda

Loše počinjem za sada,

ali molitva je uvijek tu

pa što bilo.

Nema zvuka ugasloga grada,

a u sebi šapćem Večernju.

Puno se je natopilo

kišama i stihovima, potom

slijepih dana i vrućina

kao da je Kalvarija.

Ja sam uspela se za divotom,

a pjesma mi kao more sinja

što zbori je Marija.

Da bi istinskoga mira bilo,

potrebno je izmoliti

Milost koja se otvara

postepeno kao čedno krilo,

a i suza isproliti

tiho poput prekrivena žara

gornjim haljinama sveči.

Slavi, dušo moja, slavi

prepisku od svetih,

mudrost Božje riječi

koja te preplavi

i daje se speti.

Rekla mi je kako lijepo

učiniti dobro može biti,

najbolje od svega.

Makar srce ti je slijepo,

možeš odu sastaviti

za svog Boga, radi Njega.

Poniznosti, gdje je tebi kraj

da ti dođem, da dostignem

tvoje niti, tvoje tkanje?

Da ti priđem bliže daj,

malo savršenstva da postignem,

to božansko stanje

u kojemu ne može se biti

veličina neka stara

već je duša sve to manja,

što je jače željna kriti

od Boga si dara

i svjesnoga znanja.

Da ti se divim u intimi

za koju me predodredi

da nam bude stan.

Da me ne nađu ni krimi,

Kristu me povedi

prije nego padne san.

13.09.2019. 22:10

Krijes

Tvojoj se govori ljubavi

kad čovjek ostane sam

u svojoj nutrini,

kad se sa sobom sudari,

kad kinji ga strah i sram,

kad izmakne dnevnoj rutini.

Tvoje se ruke traže

kad čovjeku treba oslonac,

ustrajnost života i dah.

U Tebi se rane blaže

kad nevolja povuče otponac

koji pokreće smrtni strah.

Tebe se moli pomirenje

kad mora se praštati

nesuđen grijeh

što donosi poniženje

i ne želi zastati

već goni u bijeg.

Tebe se pita za put,

za svako rješenje

problema i mraka.

Ti izazivaš, Kriste, ćut

za božansko proviđenje

kapljica vina, udisanje zraka.

Tebi preostaje muka i križ,

ruglo i napad,

žuč i bijes,

a tako je nježna ta Tvoja briž.

Za Tvoju milost ne postoji zapad,

u Tebi je uvijek za čovjeka krijes.

13.09.2019. 17:50

Mostovi od mraza

Jesenima kiše tražim, a stope mi bose

da po lišću zaborava gacam

dok me moje odlutale misli nose

novim godinama u koje se bacam.

Pronašla sam Tebe da Ti skladam,

da Te zovem uzdanicom svojih staza

i da se u Tebi svome oporavku nadam,

da se vratim kad zalutam na područja mraza

da ga lakše sveg prehodam i prebrodim

Tvojom snagom što je iznutra dobivam.

Mraz je Tvoje biće i moj život kojim hodim

jer su s neba on i kiša koju snivam.

Priznajem da zato mraz nosi ljepotu

pa ma kako nezgodno je njime pregaziti

onu tešku nevolju u svakome životu,

one mostove što ne volim ih prelaziti.

Mrazom preko mostova zaleđenih rijeka

mogu samo kročiti ako si uz mene;

stoga kada padnu kiše, znam da ima lijeka

za sve kušnje što su već odavno podnesene.

Moje bose stope, grčevite od hladnoće,

mojom krivnjom ogoljele jer ponekad sanjam,

u svoj žurbi ipak ponekad prenoće

tamo gdje se kišnim proljećima klanjam.

Mraz me iznenadi, tako znam da biti mora

Tvoja volja i taj darak s neba tmurna

pa se radujem što uspinjem se iz ta dola

k Tebi, Kriste, odakle mi stiže pomoć žurna.

12.09.2019. 16:15

Gorko vino

Dozivala sam Tebe, Boga svoga

usred svojih sedam smrtnih grijeha.

Nisam bitke vojevala protiv zloga,

pustila sam da me prate bure smijeha.

Kad je srce stalo, reče udahni duboko,

gledaj vrapce, ljiljane i plug

ispred kojega se prostirala poljana široko

da na njoj izgradiš sebi plodan lug.

Sanjala sam grijehe pakla pritajena,

budila se bunilom i strahom

što ih nosi duša ova izranjena,

posipala kose pepelom, zemaljskim prahom.

Lađe se udaljile od mene,

a na obalama kriještale su ptice.

Progonjena pobjegoh od svoje sjene

da Ti poslije svega padnem nice.

Smirio si moje srce, ljubav moju

primio si kao omiljeni prinos

koji blažio je Žrtvu Tvoju.

Uzeo si moje grijehe, ispio si moje vino.

11.09.2019. 22:59

Izdaja

Nije mi do priče, ni do izdaje mi nije

kada kiše pljušte i kad nebo sijeva,

jer tek tada ova duša pjesme pije,

jer tek tamo gore ovo srce pjeva.

Misli odu pod oblake tamne, crne,

prema jugu uzimaju prvi skok

da bi pentrale se, poput brze srne,

prostorima gdje bi sresti srok.

Potom kao da su s oblacima poletjele,

kao da bi kišile po malo pa sve jače,

ali vjetrovi se strašni tamo dijele,

veza puca, srce kao da u sebi plače.

Duša, koja budila se jesenima,

koja rađala se u noćima pljuska,

hranila se plodovima sjetvenima,

sada besplodna je kao prazna ljuska.

11.09.2019. 05:57

Strah od praznine

Stranice su kao pjesma cvijeća,

još je nevidljiva, a već nikne,

sakriva se kao mirisava svijeća,

a kad cvate, u nebesa klikne,

pjeva o svom skromnome životu

koji počinje na dlanu zaljubljena srca;

ono gaji predodređenu ljepotu,

u njegovom ritmu srce cvijeća kuca.

Koliko je samo ispjevano nota

o tim praznim stranicama riječi,

stihova što traže nešto od života,

al' ih strah u pjesmi spriječi.

Bojažljivi pjesnici, a misli im smjele;

kako reći da je Neusporedivi Bog,

da je život istina od duše cijele,

da je čovjek dah od istog Boga tog

i da Božji dah je duša, istina i um?

Disanje Mu program ljudskog spasenja,

ekonomija od koje smrt izgubi hum i šum,

svrha umjetnosti strašenja?

Kao što probire molekule kisika,

tako čovjek dijeli dobro sve od smrti.

Udiše duhovnost kao Božja slika,

izbacuje materiju koja bi ga strti

kao negacija Krista, Božjeg Sina,

Riječi koja zaista je sebedarje Boga.

Smrt je pobuna bez nebeskoga vina,

protiv govora i pisma, sve u ime zloga,

s puno blebetanja, psovki, ogovaranja,

i s prazninom muka, ledene tišine

koja dođe kada potrebno je stvaranja,

kada potrebno je reći, klicat' u visine.

09.09.2019. 23:14