Pitaš
me za čavlje
kojim
sam Te zakucala
na
to Drvo u grudima
što
mi budi svako slavlje
da
bih Tebi promucala
da
me dužiš svojim čudima
kada
god se Tebi ja obratim
mislima
i govorancijama.
Ne
znam tada sve širine
jer
je potrebno da shvatim
da
si svojim rezonancijama
primio
me u tišine
s
kojih padnem u tu svoju mlaku;
Bože
moj, Bože moj,
dozivam
Te stihom,
zašto
si me ostavio u tom krahu
gdje
je pao život Tvoj?
Pokraj
Tebe molim tiho
da
me uzmeš opet gore
il'
u duševne dubine krasne,
bilo
kamo, bilo gdje
jer
po svuda to je more,
ali
nema duše časne
što
bi posvetila sve.
Zauvijek
ću tražiti te ruke
koje
su mi blagoslove dale
na
tom otoku od blata
koje
zna za Tvoje muke,
na
kojem su mene zvale
riječi
ponizne od zlata.
20.09.2019.
19:43
No comments:
Post a Comment
just do it