Mostovi od mraza

Jesenima kiše tražim, a stope mi bose

da po lišću zaborava gacam

dok me moje odlutale misli nose

novim godinama u koje se bacam.

Pronašla sam Tebe da Ti skladam,

da Te zovem uzdanicom svojih staza

i da se u Tebi svome oporavku nadam,

da se vratim kad zalutam na područja mraza

da ga lakše sveg prehodam i prebrodim

Tvojom snagom što je iznutra dobivam.

Mraz je Tvoje biće i moj život kojim hodim

jer su s neba on i kiša koju snivam.

Priznajem da zato mraz nosi ljepotu

pa ma kako nezgodno je njime pregaziti

onu tešku nevolju u svakome životu,

one mostove što ne volim ih prelaziti.

Mrazom preko mostova zaleđenih rijeka

mogu samo kročiti ako si uz mene;

stoga kada padnu kiše, znam da ima lijeka

za sve kušnje što su već odavno podnesene.

Moje bose stope, grčevite od hladnoće,

mojom krivnjom ogoljele jer ponekad sanjam,

u svoj žurbi ipak ponekad prenoće

tamo gdje se kišnim proljećima klanjam.

Mraz me iznenadi, tako znam da biti mora

Tvoja volja i taj darak s neba tmurna

pa se radujem što uspinjem se iz ta dola

k Tebi, Kriste, odakle mi stiže pomoć žurna.

12.09.2019. 16:15