Naša oda

Loše počinjem za sada,

ali molitva je uvijek tu

pa što bilo.

Nema zvuka ugasloga grada,

a u sebi šapćem Večernju.

Puno se je natopilo

kišama i stihovima, potom

slijepih dana i vrućina

kao da je Kalvarija.

Ja sam uspela se za divotom,

a pjesma mi kao more sinja

što zbori je Marija.

Da bi istinskoga mira bilo,

potrebno je izmoliti

Milost koja se otvara

postepeno kao čedno krilo,

a i suza isproliti

tiho poput prekrivena žara

gornjim haljinama sveči.

Slavi, dušo moja, slavi

prepisku od svetih,

mudrost Božje riječi

koja te preplavi

i daje se speti.

Rekla mi je kako lijepo

učiniti dobro može biti,

najbolje od svega.

Makar srce ti je slijepo,

možeš odu sastaviti

za svog Boga, radi Njega.

Poniznosti, gdje je tebi kraj

da ti dođem, da dostignem

tvoje niti, tvoje tkanje?

Da ti priđem bliže daj,

malo savršenstva da postignem,

to božansko stanje

u kojemu ne može se biti

veličina neka stara

već je duša sve to manja,

što je jače željna kriti

od Boga si dara

i svjesnoga znanja.

Da ti se divim u intimi

za koju me predodredi

da nam bude stan.

Da me ne nađu ni krimi,

Kristu me povedi

prije nego padne san.

13.09.2019. 22:10