DECENNIUM

 

23. DECENNIUM

poezija

Kazalo:

Pečat ljubavi

Franjevac

Drugo srce

Dodir otajstva

Bijela Katedrala

Tvoje pjesme

Dragulji od vjetra

Bijeli vitez

Pianissimo

Vapaji Tvoga sluge

Ledena majka

Božićna zvijezda

Hrvatsko srce

Hora baptismi

Šapat jeseni

Posveta grešne rijeke

Pobjedničke suze

Povoljan vjetar

Zašto gore svijeće

Velika obitelj

Mirisavo ulje narda

Nebesko prijestolje

Razgovori s vjetrom

Savršeni par

Postanak duša

Križ vječne sreće

Hladna zimska noć

Božanski okus vina nedužnosti

Straža na mom dlanu

Lude predrasude

Trenutak istine

Tamnica

Vrijeme poslije

Bogatašica

Rujan

Nebeski krov

Misija

Decennium

Kalež Ljubavi

Prostor za šaputanje

Na maglovitom putu

Zaokret

Pustinjska molitva 2

Slapovi od suza

Duša Te čeka

Robija

Dan susreta 

Žar u sjeni 

Žive uspomene 

Bog je blizak

Spas

Kada netko ode

Marijo, ljubavi moja

Koracima Duha

54

Pečat ljubavi

Ljubav uzima mi oblik

moje duše, misli tih

da je bolje spoznavati mogu:

razgovor poprima lik

raznih zaziva mi molitvenih

što ih istinitom upućujem Bogu.

Srce se rastopi na tom žalu

gdje Gospodin ribe, kruha dijeli

pa i moja ljubav se iskaže;

osjećam k'o pekmez svoju ljubav malu

i što Petar triput veli:

da Ga ljubi kao blago od sveg draže.

Ti, Gospodine, sve znaš, i to

koliko Te ljubav obasipa

s ove strane u nutrini

i u ovoj duši koja izbjegava zlo.

Savila se poput plodna klipa

da Ti se pokloni u tišini.

Gospodine, Ti znaš da ljubim

i da nemoćan sam grešnik,

da mi srce veće je od toga,

da ga za Te neprekidno budim

jer si Ti mi o tom prvi vjesnik;

duša prima sve od svoga Boga.

Tako dobila je ovlaštenje,

Božji pečat, pečat Sveta Duha

da je zaljubljena vjekovima.

I za Oca, i za Sina eto ljubavi joj njene

što prinosi samu sebe pokraj Kruha

jer i ona tu božansku snagu ima.

20.06.2021. 14:23

Franjevac

Relikviju ljubim usred mnoga cvijeća;

sveta franjevca naslućujem u koralu

kojemu se vječna upalila njegova svijeća.

Vidim, poginje se u kanonskom moralu,

a tijelo mu svijetli od bjeline habita.

Tiho poručuje da je blizu nas.

Prilazim do bijela uzvišena groba skrita,

a iz drugog kuta dopire do mene glas:

„Ja sam onaj koji prvi ljubi Raspetoga

u ranama koje nosim blagoslovljeno“.

Gledam Franju pokraj Boga moga;

sada već osam stoljeća proslavljeno

 

drago pučje, sljedbeništvo siromaha,

tko bi sve prebrojati ih mogao i da htjedne.

Jednoglasnu molitvu slušam im bez daha.

O, da nisam nacrtana od finoće bijedne

i da nisam potekla iz onih škola,

nikada se obratila ne bih u ovo društvo

koje spašava od bludnih idola

i u kojem obitava samo nadareno muštvo.

Sad se sjećam tvojih prekriženih ruku

kada stajao si uz relikviju svetu,

koju danas istu ljubih ja u malom lugu,

dok ja tada učila sam o bijednome svijetu.

 

Tada meni rekao si tko si,

da ti franjevački grb je tvoja kuća.

Sada više tobom se ponosim

i još više raste moja želja vruća.

Pod hrvatskim grbom relikvija ti stoji,

a na grbu još je ruka Franjina.

Ona se preklapa, kao da sve križeve broji;

s rukom Isusovom ukršta se ruka njina.

Sada znam i zašto stajao si tamo.

Nema franjevca koji bez dara bi bio;

niti mene nisi ovdje ostavio samo,

drugom rukom ti si moju ruku dohvatio.

31.02.2012. 22:40

Drugo srce

Pamtila sam oči zadubljenog starca,
drhtala sam svaki put kad zasjale su meko
kao da su svjesne moga srca, svakog udarca;
njegove su riječi plovile daleko.

Kada bih ga ugledala, bilo mi je uvijek drago
što ću slušati od Neba najfinije note,
uvijek željela sam znati isto tako blago
rušiti sve đavle, raskrižja i kote.

Onog dana kad su zemljotresi palili sav zrak,
kada smo se rastajali, tako sporo, tako trajno,
njegove su ruke rastvorile sav moj mrak;
ljubav, ljubav nas je odvela u beskrajno.

On me je podučio da istinita sva je slutnja,
tajna želja, sakriveni snovi moje svijesti;
među nama nije bila okrznuta sveta šutnja.
Tad sam znala da ćemo se opet sresti.

Tad sam znala sve što čovjek ne zna reći,
sve što duša ne može proslijediti,
spoznala sam koliko nam potreban je Treći
da bi drugo srce moglo se zavrijediti.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 17:49:00

Dodir otajstva

Želim te vidjeti sretnoga od iščekivanja,

mirna od sigurnosti i utjehe

i nemirna od one znatiželjne strasti

što za Bogom čezne bez izbivanja

jer je okajala grijehe,

potpuno uvjerena da neće pasti

 

nego spustiti se sve to dublje u otajstvo,

što se više bude nadala i ohrabrivala

svojim iskusnim i prorečenim znanjem,

kao snažno porinuće rajsko

o kojem je često snivala

pa ga nazvala konačno imanjem

koje zasigurno neće nikad više nestati.

Želim te ugledati u molitvi rastepena,

u tom svemu ipak neobično svoga

kao da ne možeš više prestati

ljubiti mi sliku kroz dva oka snena,

ljubiti kroz mene Jedinoga Boga

 

s kojim uvijek siguran je Savez vječni

i koji ti daje da mi uvijek čuješ čežnju

pa u srcu mene uvijek primaš.

Želim da mi priđeš kroz taj putak poprečni,

da pošalješ molitvu još nježnju

pa da znaš da sve više mene imaš

 

jer te često čujem, čak i iznenada,

jer mi pomažeš u mom spoznanju

onda kada više ne znam kamo dalje,

kada mi u Boga duša pada.

Želim samo proslaviti te poslanju,

čuti sve to više onog što mi srce tvoje šalje.

 

Želim ti se opet malo nametnuti

sada, kad me kopka ovaj novi poziv,

želim srcu tvom se odazvati,

reći ti da ne možeš zametnuti

samo tako ovaj buran Božji proziv.

Želim samo reći ti što moraš znati.

01.12.2014. 07:33

Bijela Katedrala

Sjajem sunca satkali su nježno zdanje

od pretvrda, od neslomljivoga kama;

svetim nadahnućem načiniše najtanje

što svodu pjeva koji dostojna je rama.

Vrh je vrhova svih krasnih najviši u resu,

kaplja vode života za putnikovu dušu,

smjernica za ulaz svadbenome plesu

ma koliki vjetrovi da tom visinom pušu.

I u velikoj daljini, kao da s nebesa pada,

putokaz je svakom žednu da još više žeđa

i da stigne zemljom prašnom koja se ne nada

na taj izvor što je pojio im duše istih pređa.

Kada hodim vremenitim stazama bez sjaja,

anđeo me čeka i doziva unutarnjim sjetom

da pronađem ulaz od konkretna doticaja

prašnjavoga srca u tom klanjalištu svetom,

tek da virnem čistoj rajskoj naličnosti,

sa svim milostima koje iznutra se dijele;

i da malo bolje vidim njene mističnosti,

da doživim neznane korale Katedrale bijele.

srijeda, 2. svibnja 2018. 07:58:04

Tvoje pjesme

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Moje misli, tvoje riječi,

tvoje riječi, poziv moj.

U tvojim pjesmama

duša moja miruje i spava,

a Bog naš je s nama

u vedrini svoda plava.

Njegova nas vatra vuče,

od Njega se prosipaju rime,

nagurane da se k nama skuče

kao kaplje mora usred plime.

Tvoje pjesme. One sve su tu

gdje i srce moje tuče, bije;

ono čuje božansku melodiju,

ono samo u noćima bdije

kao mladi vrabac koji prhti

dok mi duša mirno čeka,

poput golubice koja drhti

dok me nosi mjesečeva rijeka.

Tvoje pjesme silaze mi s Neba,

vraćaju se kroz me kao kružni tok,

a srce ih ovo neprekidno vreba

kao vodu što je daje sveti Bok.

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Tvoje misli, moje riječi,

moje riječi, poziv tvoj.

01.03.2020. 07:11

Dragulji od vjetra

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Bijeli vitez

Gledala sam bijelog  viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
susrela sam Boga koji mu u oku blista.

Što mu sve to znači, nisam znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.

Ljubila sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više stvari nepoznate bile.

Gledala sam često čisti bitak Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.

Često gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu plamtjela s visoka,

sakrivena ljudskošću, vremenitim svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj sferi.

Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,

ali on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje dijelio je svake noći, svakog dana

pa se i po meni kao blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo to isto što ga meni stvori.
‎nedjelja, ‎15. ‎travnja ‎2018. 19:29:01

Pianissimo

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018.

17:22

Vapaji Tvoga sluge

Visoki vrhunci, visoravni

okruživali su ovaj lug.

Iza njih je bila propast neka svijeta.

Koraci mi tamo nisu bili tako davni,

a odavde ne vidi se taj zemaljski krug.

Nikad nije bio meta sokolova leta.

Spasio si mene, Bože, moju glavu izvukao

iz ta vruća, nevidljiva pakla

koji prži ili ledi svaki um.

Uskomešali se mozgovi kao da je razum pao

poput prozirnoga stakla

na podzemni meki drum,

ništa tada ljudi nisu osjetili.

Promjena je bila drastična kod mene

jer si povukao moju dušu gore, k sebi.

Tvoji govori su me prosvijetlili.

Gradila sam molitvene stope si i vene,

inače me Duhom čežnje podigao ne bi.

Izbavi me od mogućnosti

da se opet nađem negdje tamo,

samo ako to je Tvoja, Kriste, volja

i Tvoje poslanje mi budućnosti.

Znaš da krenula bih bilo kamo

ako na taj način postajem Ti bolja.

Tvoga Duha molim sada

da u srcu me obraniš,

da me nježno primaš;

da mi budeš čvrsta nada,

da me redovno nahraniš,

da mi grijehe oduzimaš.

16.01.2021. 20:01

Ledena majka

Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva

samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.

A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.

Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.

Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja

jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.

A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove. 
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017.  15:50:21

Božićna zvijezda

Svatko ima neki stih za mene,

neki zloban odgovor na moju ljepotu

ili neki vjenčić koji nikada ne vene

kao znak za privrženosti životu.

Svatko veli nešto što ga opisuje,

reakciju na Božansko mi pripadanje,

čak i tada kada moje lice psuje,

srame se umjesto mene, drže sanje.

Predodredio si me za ovaj stan,

rodio me sigurnu od svijeta

i dao mi na znanje da ja Tebi pripadam

i da čuvaš krila mog zemaljskog leta.

Jer inače sam bezumnica, luda,

inače sam samo trpeća i jadna,

na me leti drvlje odasvuda

i pjesma mi nikad nije skladna.

Nitko mi ne vjeruje da znam

što je trpljenje i bol, što je strah

i da to prolazim kao lagan san

makar često gubim zadnji dah.

Ne vjeruju da sam oduvijek ja Tvoja,

da Te pratim krajem uma na Golgotu

gdje mi netko uvijek nađe puta moja

i gdje ćutim Tvoju anđeosku kvotu.

Nitko mi ne vjeruje da znam

što se mora uvježbati uskrsnuću,

kako moli čovjek kad je sasvim sam,

kako raduje se duša predahnuću

kada vidi da je pred Tebe sva stala

kao da će sad je odmah udariti kap,

kad na srce njeno padne jedna suza mala

kada vidi da još vraća se na ovaj slap.

Nije dobro sve što izgleda nam lijepo,

ali zato svaka kvaliteta je ljepota

za sva ona bića koja ne gledaju slijepo;

zato najljepša sam jer mi duša je Golgota.

Srce moje nastade od boli,

suze moje krvavi su pot iznutra.

Majku imam koja za me moli,

Zvjezdica sam Božićnoga jutra.

05.12.2016. 01:07

Hrvatsko srce

U mom vjerskom srcu, zemna,

svoju domovinu tražim

okamenjenim sjemenjem

da bih bila spremna

da je za nebo osnažim

nadnaravnim uvjerenjem.

Otišla je, razišla se svijetom,

rastrgala srce na sve strane,

a postala poznata i slavna

požrtvovnošću joj svetom,

izvidala čak i moje rane

kao nekad, u vremena davna.

Veća je od ponosna joj puka

što se vijekom hrva da pobijedi,

a ne radi trijumfa, ovacija

već da prođe kleta muka

i da Boga ne povrijedi;

zemni znak mi srca ostaje Croatia. 01.08.2020. 16:04

Hora baptismi

Zaleđene kapi ta obraza suha

vladaju zemaljskom tvrdom korom

pod kojom se rađa sjemenje kruha

koje se susreće sa svojom horom.

Ne znaju livade, gradovi, djeca

da se pod njima proljeće rađa,

da se i muka pod ledom peca

i da je kristalna takva čvrsta građa.

Moždane sive popuste emocije

i rodi se slobodna razmjena,

povezuje buduće ekvinocije,

a koža se trese, duboko ranjena.

Osjetljivo doba, načeta onog imuniteta

što uvijek se bori i komeša,

u preslaboj moći svog ilumiteta

s malom se koronom brzo pomiješa.

A srce se sudbinom svojom ne žali,

u njemu bukti grotlo nedostižno

koje održava taj organizam nemali,

grije ga ledom, njeguje brižno.

Duševnost je čovjeka velika tajna,

a nema je stvar, ni zemlja je nema.

Često je crna, često je sjajna,

neusporediva usred svemira drijema.

Ona je sasvim drugačije kategorije

i Duh je od Boga stvara i drži.

Depresije teške ili znak euforije

pokazuju kako se ledi i prži.

Svjetlo je molitve ono što prožima

krvotok svih kaosa i galaksija,

uzrok i razlog svih ljeta i zima,

smisao dobrih i boljih atrakcija.

Pokretač energije u ljudskoj duhovnosti

dar je od Boga za svoje stvorenje,

od čovjeka stvara svemir udobnosti

što slavi Kristovo sveto krštenje.

08.01.2022. 07:2

Šapat jeseni

Večeras leluja nebeska modrina

pod vjetrovima, tako varljivim,

jer ova je uskipjela moja kotlina

podložna vremenima pokvarljivim.

Rađam se na jesenskim vratima,

na ulazu gdje jesen lako stupa

treperavom lišću i mladim vlatima

dok orhideja raskošnih boja pupa.

Sve će se to pljuskovima pokloniti

i svi će znati da ljeto je stalo

jer jesen je došla tiho pozvoniti

gradu i lišću što već je palo.

I to je sve, plodovi već su odavno tu,

praktični ogrtači i obuća stara

jer jesen zaustavlja moju generaciju

koja sad pati za dobima iz ormara.

Laste još neće, možda nemaju traga;

ta, kamo bi letjele stalno u krug?

Možda čuju moj šapat: jesen je blaga,

u srcu je mome gdje vidi se lug.

Rađam se, rekoh, kad lupkaju kapi,

a plodovi kestena preda me padnu.

Moj najdraži ormar samo zjapi;

za šetnju nosim jaknu neprikladnu.

Jesen je blaga, lastama šapuće

i zemljotresi ne ruše kotlinske strehe

po kojima svaka ptica skakuće

kao da svaka će stvoriti svoje lijehe.

Otvaram širom vrata života

jer lakoća je nastala neopisiva.

Sjećam se mnogih godina života:

svaka je jesen ostala neizbrisiva.

Nosi me sjećanje, vjera i nada;

ne vidim ništa, samo modrinu.

Vjetar mi nosi kaplju što pada

poput milosti Boga za moju kotlinu.

15.09.2021. 21:07

Posveta grešne rijeke

I

Tko mi kaže da ne gleda i ne sluša

ovo srce okorjelo, ogorčeno

kao što je meka ili blaga ova duša;

čime njegovo je klupko optočeno,

da je meni znati, da je meni čuti.

Granice su uske, mreža gusta,

uvijek polukrugom idu ovi puti,

a na njima samo crta pusta.

Radosna ta vijest je iznad svega,

ona održava svaki tinj i plamen,

ona Duha, uma je i svijeta sprega,

kup je što ga čine til i kamen.

Kako ne bi tanak papir otvrdnuo

kad po njemu padaju svi jari

i kad služi onom tko je odvrnuo

iskaljivanje i drvce koje žari?

Samo neljudska su stanja permanentna

i ne mijenjaju raspoloženje.

Samo bezdušna je egzistencija uvijek konzistentna,

neumoljiva i gorka kao plitko vrenje.

II

Izolirana i zatvorena biljka mlada

navikla je rasti kao otporna na svježi zrak.

Kada cvate kao što ne cvate sada,

ona želi uzak prostor, osamu, tišinu, mrak.

Najgoreg trenutka Bog te nađe zvati

i tada se pamti milost što je On učini

umu, srcu, duhu, svakoj lati

i tada se želi samo nestati na pučini.

Čak i tamo razni glasovi pristižu,

razni znakovi, simboli i raspoloženja;

neki trče, neki lete, neki gmižu,

ali svi su puni sebe, svojih podozrenja.

Meke dušice su jako zgodno zatvorene,

niti živjeti ne mogu, niti biti potpuno u normi

koju stvara svijet što tvrđi je od stijene,

ali on ne nalazi se nikada u dobroj formi

kada u slobodi govoriti želi

jer postaje svojim pravilima rob.

Istina se Boga rijetko čuje i podijeli,

ona jedini je Ključ kojim otvara se grob.

III

Eto, to je ona silna, velika i grešna Rijeka

u koju je smrtnim tijelom duša Boga uronila

i posvetila je, natočila nebeskoga mlijeka

pa u svijet je ognjem Duha Svetog uplovila.

U tom svijetu više vrsta ljudi obitava,

nisu isti, ni jednaki nisu svi,

ali svima isti Sud se očitava

na kojem se dijele mekani od zlih.

Otac laži knez je toga svijeta,

moto mu je da svi ljudi lažu,

a tako se gubi najvažnija meta,

Istina za koju mora se na stražu.

Reći ćeš mi: „Nisam lud da odem

i da za to glavu gubim!”

Krist te zove u Crkvu slobode:

„Znat ćeš odmah koliko te ljubim

i vidjeti prozirne ta kneza varke

od kojih se netko pretvori budalom.

Vidjet ćeš svu istinu iz ljubavi te žarke,

znat ćeš zašto ljudi časte mene hvalom”.

IV

Ovaj svijet proglasi i rastrubi

da su važni samo bogati i zli.

Oni koji nose križ i život grubi

nevažni su, nezabilježeni.

Puna usta su im varavih parola,

a istinu ne poznaju naivci

jer pohađali su mnoštvo škola

u kojima drugi svi su za zlo krivci.

Priznaješ da živiš s punim pravom,

da ti nisi čuvar svoga brata -

- to je laž najveća bradom i glavom

koja vodi sve do nereda i rata.

V

A tamo, na miru, lađe pluta drvo

koju ptice čuvaju za Krista.

Za nju onaj knez će reći kao prvo

da ni jedna duša nije sveta, čista.

Kroz tolika koprcanja na toj djeljivosti

među valima od siromaštva, gladi,

nepravdi i psovki, optužbi i netrpeljivosti,

Duh me Kristov blaži, vodi, hladi.

Boli jesu, ali prolaze, tuga plodi,

radost istinska je, duboka i tiha.

Lađa kao ljestvama do neba brodi

gdje se anđeli zauzmu oko stiha.

Da tog mira nema, ludilo bi preuzelo vlast,

umorni bi nervi i smrznute kosti

pretrpjele sveg divljaštva brzi rast;

nitko ne bi promislio o ljepoti nevinosti.

VI

Koliko Ti je bilo teško, Kriste,

gledati u jadne duše opsjednute,

uronjene u te svete vode bistre,

ognjem ljubavi od đavla otrgnute?

Nitko ne zna kako pakao je mračan,

plač i jauk, izgubljena svaka nada

kao izranjena ptica usred drača

i ta blatna duša neprekidno pada.

Nitko svojoj besmrtnosti ne vjeruje

da će biti glupa, ružna i u vječnoj kazni.

Mnogi svojoj lijenosti ne djeluje,

glupi smo i grešni, tvrdovrati, lažni.

A Ti samo kaza da svijet se obrati,

Ti posveti grešnu rijeku mudrim Duhom

i sve dugove za ljude đavlu plati;

Ti otkupi krv i meso, nahrani ga rajskim Kruhom.

Da se čuje ljubav s istinom u paru,

da se nevjestom prozove zemlja sva

kako primila bi Zaručnika u tom daru,

kako oslobodila bi se od zla.

Opsjednuti svijete, jednom se probudi,

to što prije da nam Bog na zemlju stigne.

Neka blagoslovljeni u Njemu svi su ljudi

i blaženi svi oni koji nose Isusove stigme.

VII

Da te sretnem, dragi kršćanine,

da te još zagrlim, blagi svećeniče,

jer na ovoj divnoj zemlji tmine

nama već odavno zrno gorušice niče.

Poznajem ti korake i blagoslove,

poznajem ti psalme i nebeske ode,

ptice tihe, noćne, svakodnevne snove,

jedinstveni moj suputniče, brate, rode.

Kad bi samo mogle suze lijevati

i da barem srce proliti se hoće,

anđeli bi stali s nama vječno pjevati

o tom našem putovanju preko zloće.

Majko Boga, Majko sveta, tješiteljice,

čuvaj moje jedine i drage, moli

za sve ljude s nama, prijateljice,

jer u tebi Bog naš liječi sve te boli.

08.01.2022. 23:42

Pobjedničke suze

Zašto tugom odijevaš se, pobjednice,

zašto tužiš i proplačeš bez poleta strasna

kao da bi žrtve pale radi žala tvoga?

Nebeske se sada slave obljetnice

onih dana kada zemlja čitava je bila časna

i dobila vječno mjesto sveto pokraj Boga.

I ta siva magluština što se sporo diže,

i ti dani, i ta sjećanja su kao mrena

što je nije razastrla zemlja crna

po kojoj još uvijek mnoga tajna gmiže;

i ta buduća je slava kao jesen lijena

koja broji teške dane, trn do trna.

O, dođite, dođite, svijete na tu Rijeku,

makar samo zato što su takvi interesi

dok ne svanu istina i oproštenje

bez kojih se sve sudbine sijeku!

Osnaži se, pobjednice, divno se uresi

jer ćeš proslaviti obraz i poštenje.

18.11.2020. 08:39 

Povoljan vjetar

Smije li se proći

samo tako

kraj zimske noći,

nečujno, polako

dok te Kralj doziva

kao labud sam?

O, temo siva,

gdje ti je stan?

Zakon je šutnje

poput zavjeta,

kao struna lutnje,

kao zraka svjetla,

daleko dopire

i nema smetnji,

i sva se ne opire.

Toj potajnoj šetnji

dolaze čari

za neka osjetila

i čelo se žari;

duh mi posvetila

u dodiru čvrstom

sa svake strane,

svečanim krstom

povezuje dlane.

Moramo zastati

na ovoj koti,

ali ne zaspati

vječnoj ljepoti.

To susret je prvi,

kao i uvijek,

gdje dah se mrvi

jer ljubav mi lijek.

Nema ta izraza,

ni stiha prava,

to ljudska je staza

što se okajava.

Nemoćna ćutila

duša doživi

jer je naslutila

da uzroci krivi

dođu iz davnina.

Previše slojeva

i svih neravnina

u igri brojeva

u srcu slijedi,

a jedan je dovoljan

da ga povrijedi.

Vjetar je povoljan,

jedrimo dalje

sve do zore

kamo nas šalje

to ljubavno more

koje se javlja

između nas.

To me izbavlja,

to mi je spas.

10.01.2022. 01:40

Zašto gore svijeće

Ljudi vjeruju u smrt,
takvi mrtve svoje dane,
umorni su, retardirani.
Uvijek imaju svoj nacrt,
nikada ne otvaraju dlane,
snovi su im preparirani.

Ljudi vjeruju u ništa,
vide samo zlo i patnju,
puštaju se besmislici.
Ako zatrebaju išta,
traže mrtvu pratnju,
misle da su mistici.

Ljudskim glavama se mota
samo ono što ubija
pa sve misle da su cvijeće.
Nema pravoga života
kad se smrt upija.
Zna li netko zašto gore svijeće?

Crne vijesti imaju svu pažnju,
dobre vijesti niti ne postoje.
Topimo se kao voštane figure.
Posljednja vremena nose kaznu:
kad se ljudi svi postroje,
ne znaju ni kamo otišle su ure.

Svak je čovjek sebe svjestan,
ali ne zna vidjeti, ni čuti
niti druge, niti unutarnji glas.
Ili bolestan je, ili obijestan
pa su zatvoreni svi mu puti,
pa ne vjeruje u spas.

Svaki čovjek samo sebe gleda,
ne zna da je život dobio na dar,
samo jedan, samo kratko.
Vidjet mu se preko toga ne da,
ne zna za svoj vječni žar 
kojega ne prima svatko,

kojega se traži u noćima svijeta
jer tko traži, taj i nađe.
Ali ovdje nitko se ne nada.
Dužnost ljudska nije obaveza cvijeta,
ali u svoj život nitko još ne zađe,
ne zna da je smrt nastupila već sada.

Da se užga jedna svijeća,
dovoljan je malen, kratak čas.
Zašto ljudi su na svijetu tako dugo?
Zašto bježi im iz ruku sreća,
zašto ne slušaju svoj vlastiti glas
kad već ne znaju za ništa drugo?
‎srijeda, ‎19. ‎srpnja ‎2017. 06:35:58

Zasićena sjetila, zasićeno tijelo

čestim smetnjama i praznilima

uma, duše, srca, koječega

kao pjenušavo vino bijelo

na otmjenim hranilima

vrtoglavo čini posred svega

da je starenje preblizu,

poput smrti i opasnosti,

poput grijeha ili zla.

Moderan je život u tom nizu

naraštaja koji ne bježe od slasnosti,

već od žrtve ova močvarnoga tla.

Nikad nisam bila izgrađena

neprekidnoj molitvi na usnama

koja traži prostora za ugodu,

a bez žrtve ili križu usađena

što mi pušta lađe ustavama,

čak i kada predstavljaju ugrozu.

Možda bi me mnogi sad osudili

za te nepodopštine i neravnine,

ali nosim za njih argumente.

Neću prva napadati jer bi mi naudili

oni svi što ne ljube davnine,

niti izolaciju za bilo kakve sentimente.

Ovaj stih je silazak mi s ropska položaja,

za me je krštenje i Noina voda,

krv od janjeta na dovratcima

koja oslobađa me usred svakog porođaja,

na svim jedrenjima, na remontu moga broda

i u blagoslovu na svim povratcima.

Moja je obitelj ispunjena svetošću

i ja, bijedna, slavim svoje pridruživanje

koje svijetli u mom pozivu i žilju.

To je gruba životnost i s mekošću

kakvu niti jedno nema optuživanje,

a dovede uvijek mene k pravom cilju.

Život je za uživljavanje, a ne za užitke,

sreća stiže nakon uložena truda

ili Božjim spasenjem od kazne,

ali ja ne ljubim samo zato sve te mudre Svitke,

već u kobi samotnosti to mi rodna gruda,

jedina oaza koja spašava me od pustinje prazne.

11.01.2022. 22:04

Mirisavo ulje narda

Još ću jednu pjesmu poslušati
prije zadnja dana jer mi se ne žuri,
još ću u životu život okušati;
veliko je Nebo po toj hladnoj buri

jer je vedro, široko i bliješti
i jer nije poput rastanaka crno,
poput vrane koja stalno kriješti.
Uzet ću od svega još po jedno zrno

da mi duši mojoj ostane u gnijezdu
jer sa sobom ništa već ne nosim,
samo sebe kao putujuću zvijezdu;
već odavno ja za tim ne rosim

da me slava svijeta proglasi za barda
ili da me stave negdje pod staklena zvona;
već odavno vapim ono mirisavo ulje narda
koje čovjek pamti i kad silazi s tog trona

s kojega se dobro vidi zemlja plodna.
Meni dala nije sve što sanjah,
ali tek će poslije moja duša biti rodna
kada vidi svijet da mu se ne klanjah

i da bio sam i ostao sam čovjek svoj.
Takvoga me prepoznao Bog,
takvoga će uzeti me za posljednji boj
pa mi nije bijeda s odlaska mog.

Reci, dušo moja, znaš li onu staru,
da l' još uvijek ta ti pjesma vrijedi
dok mi srce čeka nebesku gitaru,
da l' ti bilo ovaj ritam slijedi?

Ako stigneš, otpjevaj mi sve te stvari
po kojima ja sam uvijek dobro znao
da će tihu tugu donijeti mi moji dari.
Zbog te tuge i sam sebi svoj sam život krao.
‎29. ‎ožujka ‎2019. 21:03:21

Nebesko prijestolje

Usred bijela, dinamična dana,

kad ja onog mira nemam,

moja pjesma možda nije opravdana.

Mjesečini sjedim podno trijema,

od sunca se žarka krijem

jer me žar od moga brata peče.

Svejednako, i po danu bdijem

kao što mi moj Gospodin reče.

Rado, ispunjena, slavim jubileje,

i po zvijezdama, i treptajima

što u duši pronalaze svemoćne releje,

u mom Bogu Česticama pretajnima.

U slobodu idem, putujem unutra

gdje je svetište mi, svima nedostupno,

da izgradim onaj hram za sutra;

kamenje je moje u temelju krupno,

a nebesa široka su moja kuća.

Na tom putu Susret jedan, snažan

kao što je nebo vatra vruća,

kao što je Bog u meni važan.

Ovdje sigurna sam kao Dijete

što u kolijevci Ga čuva Bogorodica,

što Ga njišu njene ruke svete

kao što se ljulja žalu moja brodica.

Svaki dan se jubileja sjetim,

onog jutra i početka životne mi drame.

Kad upalim svijeću, treptaj srca još osjetim

pa je gasim da mi ne ometa blagoslove tame.

Bože slatki, veliki i vjerni, Kriste mili,

za taj svijet ja nemam puno vida, niti sluha,

ali prisjećam se žrtvenika gdje smo skupa bili

kao sada, kao uvijek, usred Istine i Duha.

13.01.2022. 11:56

Razgovori s vjetrom

Mnoge moje riječi otišle su s vjetrom

ovih zadnjih doba, sve do kobna časa

kad se raspadoše sve u sitnom slogu

kao što se život rasprši pred spektrom.

Ona bit je važna, kao visoravan i terasa

što se širi na mom putu, u mom Bogu.

Rekli bismo, nisu dobile ni odgovora,

niti neka protučina, komentara, ni reakcije

koje dostojne bi bile duši ljudska bića.

Poput olujne spirale iznad mora

raznijeli se stihovi i značenja u frakcije

kao što se toče stakleni kokteli raznovrsna pića.

Samo riječ je Tvoja, Kriste, Kralju, neprolazna,

ona koju čuvam ja u svome govoru i umu,

inače mi sahne kao trava, vene poput cvijeta

da bi sakrila se zemlji kao nepravedna kazna,

da bi izgažena bila na nebeskom drumu

kako bi preživjela mi samo ta poanta sveta.

To su, Kriste, Tvoji zakoni života, a i spasa.

Tvoja riječ sad prolazi kroz mene,

kako dođe s vjetrovima, tako ode,

ispisana platformi što pjeva i bez glasa,

sve dok se u srcu nečijem ne prene

da bi donijela mu dašak od slobode.

Samo ljubav moja, moje jedro, moje more

pronalazi me u Tebi kao profinjeno brašno

što se nađe nam na stolu za prilike Sveči.

U toj ljubavi mi srce prikuplja sve odgovore,

ona, drhtava, po duši mojoj odjekuje strašno,

jedina mi u tom svijetu živi s vjetrovima Riječi.

14.01.2022. 06:04

Savršeni par

Poznavala Te tako nisam u dubini,

mada nije ljubavi mi smetnja bila.

Ti oduvijek i zauvijek Bog si u nutrini,

u vremenitosti koju čvrsto drži vječna sila.

Sada s Tobom šećem gradom, parkovima,

imam Te pri ruci kad poželim savjet

ili kad se bavim raznim poslovima,

a najviše tada kad potvrđujemo zavjet,

kada savez nam dobiva opipljive konture,

kada ima lijepo lice, tople ruke ili glas.

Oko mene vladale su bonace i bure,

ali uvijek sigurna sam u Te radi nas.

Kako suprotni smo, poput savršena para:

Bog i čovjek; Mlado Vino, a i gorka pjena;

žučljivost i Blagost; grijeh u društvu Nevinoga Dara;

pustinjaci, Brat i majka; Tješitelj i gruba žena.

Sada jasno mi je da si moja Svrha,

da je ovo prsten slobodnih atoma

koji kao ptice kruže ponorom do vrha

odakle se spuštaju u bezdan svjetlosnoga loma.

Život bivši moje samotnosti sada blijedi

i ne pamtim da li nadu nosila sam neku

za sve moje težnje poput ukrasa od mjedi

dok si vodio me kao što i Korito povede rijeku.

Kako sam se držala bez svijesti u svemiru krasnom

da Te imam pored sebe, da me nosiš na svom dlanu?

Kako sam prepoznala Te u tom dvoru časnom

i kako sam znala da me ćutiš kao svoju Ranu?

I dok mislim da Te oponašam, Kriste,

zapravo mi zorno pripovijedaš Ti o sebi sve.

Velika su čuda Tvoja, Ti mi stvaraš ruke čiste,

neki drugi život, strpljivost i muke, pobjede.

Ne znam zašto, ne znam kako sad je bistra moja voda

s izvora tiha, sva u cvijeću na toj freski naše Stijene.

S Tobom, Bože moj, sve što taknem ima slatka ploda,

sve Te više slavim jer Ti Korito si rijeke neke nove žene.

14.01.2022. 21:50

Postanak duša

Hvala Tebi, Kriste, za moj križ,

hvala Ti za sreću i sve muke

A nisam te dugo znala,

vapila sam kao žedna rose

da mi odaš tajnu nesreće i zla.

Tada zavjesa je meni spala,

sada anđeli Ti k Srcu nose

svaku novost što je ova duša zna.

Hvala Ti za darove sve, Kriste,

sve ih više ima i više se množe

da ne stignem pitati za život Tvoj

što ga dijeliš svima Duše čiste,

što ga daješ svima, dragi Bože,

da bi spasio za sebe narod svoj.

Daleka sam još od Tebe duša,

ja sam samo jedna tanka slika

preko koje Tvoj se plamen širi.

To je ljubav koju grešni kuša,

to je odjek Tvoje molitve i krika

koji dušu vjerom svu raspiri.

Bez Tvog Duha ne bih vjerovala,

ni bez Tvoje milosrdne snage

kojom anđela čuvara moga puniš

da bih blaženom životu žrtve dala,

da bih ljubila Ti riječi blage

što ih meni molitvom okruniš.

Bez ta križa što ga meni dade,

ne bih znala ništa, niti glase

koji putuju o veličanstvu Tvome.

Mora biti da me od pakla ukrade

kad i moje grijehe uze na se,

kad me zazva po imenu mome

što se križem samo mojim zove.

Po njemu sam jedina i osebujna,

dobivam oblike i crte si lica,

postajem Ti duša Tvoje zemlje nove.

Ti me pojiš kapljicama vina rujna

da mi križ moj bude prekretnica,

sladak izlazak na svjetlo dana

i od robovanja svijetu spas;

da ne budem neka masa blijeda

već da se formiram kao zora rana

pa da se zaljubim u sve nas

koji bez Tebe smo bili bijeda.

Sada dolazim u Tvoje vinograde,

mada kasno stigoh, poslije podne

kada mnogi već su zauzeli trijem

da bi vukli svoje križeve dok rade

na tom Trsu loze blagorodne

gdje Te i ja ponizno osluškujem.

2020/5/9. 21:46

Križ vječne sreće

Pitala sam Tebe, Bože moćni,

kada ću Ti stići i kada ću doći

da Ti gledam lice i veliku slavu,

da prekineš ovaj pohod noćni

što ga izdržati više neće moći

moždane mi koje vape svjetlost pravu.

Ti prekine moju bol i samoću od me uze,

koju si mi davnih dana dao,

da od mene ne bi bilo tuge veće.

Kada prestale su teći moje suze,

vidjeh sve što si mi obećao;

Ti mene utješi križem vječne sreće.

Tada spoznah nagradu si što me čeka

u Tvom srcu, u toj komori od svete Krvi.

Tada spoznah bit će opet nevolje i zala,

crna sva od zavisti i progona rijeka

koja se protivi Krunici je što ju mrvi,

koju Gospa nam je protiv zmije dala.

Al' ja neću više usamljeno tugovati

jer mi moja snaga, od ljubavi tiha,

postala je mirna livada iz sna

kojom želim kao sluškinjica putovati,

makar lađama od smiješna stiha,

jer ja hoću biti samo Tvoja sva.

Izlit će se rijeka zla poda mnom,

trulež će mi natopiti pute cvijeća,

ulazit ću s hvalama u Tvoje dvore

koje vidjela sam u tunelu tamnom:

tuga moja malena je, a velika sreća

što me čeka kad mi Tvoja vrata se otvore.

10.05.2020. 08:18

Hladna zimska noć

Najhladnija noć,
ledena kao moj dah,
prazna kao moj san.
Gubim snagu i moć,
moj san kao prah.
Čeka me nebeski stan.

Ta ledena tama
sjećam se ljudi,
a sebe ne pamtim.
Nemoć me slama
i Bog me kudi
da preslabo plamtim.

Progutaj suze,
ostavi ih za mene,
nosi ih u svoj nebeski stan
gdje ću ti skinuti uze.
Neka ti sud ne krene,
neka ne dođe ni san

jer je teška ova noć.
Vidim tvoju žal,
čujem tvoj jad
i dat ću ti moć
da pregaziš kal,
da prebrodiš pad.

Znam sve što činiš i osjećaš,
čime ti se duša mori,
ali gledaj moje Drvo.
Želim da se mene sjećaš,
da u tebi moja riječ izgori
jer si moje obećanje prvo.

Ti siromašna si žena
koja sebe i sve veže
za topao, rajski dom,
tvoja tanka sjena
sve do mene seže,
u Svjetlosti ona je lom.

Ovaj ti se slavan dan
kroz dušu provlači
u tajnom životu
kao nebeski san
koji privlači
moju dobrotu;

to ljubav je, znaj,
nije kazna
već blagoslov mira.
Moj pravorijek taj
sama je pažnja
što dušu dira.

Ti samo šuti
u tišini i tami,
mene se sjeti
i blago oćuti
da nismo sami,
s nama su sveti.

‎23.‎02.‎19. 21:57

Božanski okus vina nedužnosti

Hvaliti mi Gospodina Boga

za tu milost i ta dobročinstva sva,

nije dovoljno mi s ova bloga

što tu pripovijeda o porazu zla.

Trčati se mora nakon cilja,

nove bitke traže prokušane ratnike,

to je svakoj duši vjerska zbilja:

stići dalje, gore, među povratnike.

Nebo zove neodoljivošću svoga tona

sva nam jaka i dobra vremena, ili bolja,

sve sposobnosti što cvatu podno ova zvona

da pronađu i da slijede što je Božja volja.

Ona je rješenje, izlazak i spas,

sigurna osobnost, otrežnjenje,

sjedinjenje za neke od nas.

Uvijek dobar čas je za krštenje.

Kana daje to što duša žudi,

Krist je ovdje poput nje, i sada.

Preokreti dođu tamo gdje su voljni ljudi

da izraste iz njih ljubav ili nada.

Ulje pomazanja prodire kroz kosti

sve do tanke jezgre duše i do klijetke.

Božanski je okus vina nedužnosti

koje častilo je svete pretke.

To se jedino isplati, gladovanjem, padovima,

suzdržavanjem i strpljivošću anđela čuvara.

Svatko od nas nekog paža, štićenika ima

koji trči k miomirisima duhovnoga žara.

Jedino mi vrijedi sad prikupljati

duhovno to blago što ne vene,

Bogu ono što je Božje dati

jer Bog uvijek uslišava mene.

Tih blaženih dana uzvišenja

nema tuge, nema gladi, niti žeđi.

Tada ovaj identitet sav se mijenja,

znaci starih grijeha sve su blijeđi.

O, kad bi me nacrtao, Kriste,

neuglednu poput prazne lađe

da Ti primam Tvoje vode čiste,

da me sastaviš od svoje građe!

Kada bi me načinio poput prazna suda

kao što si Majku stvorio za rod

da Ti dajem sve što nije znao Juda;

kakav tek u mojoj luci to bi bio Brod!

Ja Te molim, Bože, riječima Tvojim:

zadrži me časkom jednim u svetome zdanju;

uzmi siromaha, načini ga svojim

potpuno, u njegovome najboljem izdanju.

18.01.2022. 00:25

Straža na mom dlanu

Nisam uvjerena po pitanju svome

da ćeš spasiti me, Kriste,

u posljednjem času.

Jer što ako verige se moje slome,

ako se okrenu moje ruke čiste,

ako padnem vlastitome spasu?

Svakog dana molim za sve duše

da ih se spomeneš

i da ih prigrliš sve do kraja,

čak i mrzitelje što me ruše;

da ih barem opomeneš,

da ih staviš barem na margine raja.

Sada sigurna sam, kao uvijek,

al' me časak onaj straši

da za mene još se ne zna

hoće li ustrajnost popuniti ovaj tijek,

hoće li se paliti lampaši

kada moja duša nestane sva.

Navodim to jer mi sve dokazuje,

i da pakla ima, i da ima spasa,

da se ništa ne zna u Tvom planu

koji ispunja se kao što se kazuje;

Ti si Ljubav svakog našeg časa,

Ti si, Kriste, Straža na mom dlanu.

Najveći mi dokaz Tvojega života

upravo dinamika je usred svijeta,

neizvjesnost, ali pouzdanje.

Ti si Ratnik nebeskih divota,

Ti si Mač od riječi što je razapeta,

Ti si moje duše čvrsto Zdanje.

27.11.2020. 14:00

Lude predrasude

Red bi bio da potpišem dolje Boga
koji Isusom se zove, Spasiteljem sviju,
ali rekli bi da nisam vrijedna toga;
zato puštam rime da me miju,

da od mene čine pjesnikinju.
Znam da nije sasvim ostvarivo
da će mi raspaliti tinju
i da stihovlje mi nije podarivo.

Moje pjesme počinju bez veze,
ja nit' ne znam da li hoću
progurati neke nove teze,
sanjati i pjevati, il' što ću.

Ja ne pjevam zato da se guram
tamo gdje su prilike preslabe
već da bacam, tražim, da proturam,
kao što se valjda i plamenci vabe,

čežnje svoje, svoje presigurne srži,
da ih vidim tu, na svjetlu svijeće
kako spoznala bih čime Bog me drži,
što me Bog moj pita radi svoje sreće.

On me uči preko moje svijesti,
a da bih je imala i širila o svemu,
moram s Njime u molitvi sjesti,
dijeliti i svijeću, kruha, svaku temu.

Dok ja sramno trošim kavu, cigarete,
Bog mi Sveti pruža od svoje čistoće
i ne smeta ništa što mi droge štete;
Bog me takvu zove i takvu me hoće

jer kod Njega, Sveznadara nema srama,
mi smo Njemu pčelice na laću;
Bog ne gleda zemljanih galama
i ne zanima Ga jesmo li zaslužili plaću.

Ne, ja stvarno ne znam svojih riječi,
tek ih sutra čujem ili čitam;
kao sjeme moji nervi plivaju u mliječi
jer Ga rijetko stižem ili nešto pitam,

samo lete prsti ili olovka u bijedi.
Hvatam svaku drugu, petu slutnju,
a znam sigurno da vrijedi. 
Bog mi ne da izazvati smutnju.

Još sam slijepa, još sam jako gluha,
još me čeka vječno istraživanje
kraljevstva, sačinjena od Duha;
još me čeka ono istrgivanje

od svih mojih predrasuda.
Sva je sreća da u vjeri putujem
jer bih mislila zar nisam luda.
Na toj zemlji često Nebo čujem.
‎10. ‎travnja ‎2017. 17:57:55

Trenutak istine

Ne želim istraživati tuđe živote

pa o duši pjevam i u sebe ponirem,

mada svatko poznaje te jezične divote

kao što su ove što ih prolijem i otirem.

Ostat ću bez razloga svog bijega,

neću znati nadnevke i mjesta,

palit će me unutarnja žega,

a pojava stresa bit će vrlo česta

ako prestanem se izražavati.

I ne želim znati tuđe tajne,

ali srce ih ne prestaje odavati

jer su veličajnoj Istini sve podudarne.

Zaspala bih vrlo brzo ispod breza,

al' mi ne da od Istine Mati.

Nalazim se s one strane oštra reza,

Istina se kompromisom nikad neće zvati.

Grijeh su ljudi, a i ja sam nekad žena

sve dok Sveti Duh me ne probudi

jer je moja unutarnja pjesma osuđena,

mnogo puta pala je u Boga na toj sprudi.

Često varam sebe, Bože moj,

otimam Ti to što moje nije,

što sam bezbroj puta predala na Oltar Tvoj

pa Ti uzela na kratko ispočetka da me grije.

Slabosti su ljudske tako bijedne

i bez prava izgovora uslijed propadanja.

Samo u Tebi su, Kriste, vrijedne

kao uzrok Tvoga opravdanja

kojim Ti opraštaš grijehe, radi vječnosti

za koju se nalazim u tom vremenitome grču.

Ti ćeš vidati mi rane s puno nježnosti,

Ti ćeš čuvati mi dušu u svom milosrdnom Srcu.

18.01.2022. 18:04

Tamnica

Sada, kad ponestaje papira,

gledam prazno nebo pod mlažnjakom,

puštam da me stara glazba dira;

to se moglo dogoditi svakom.

Uzalud sam cijele dane iščekivala

da se dogodi baš ovo, ta praznina,

ali znam da nisam uzaludno snivala;

to je neka pjesnička, viša razina.

Kad isprazniš sve akumulatore,

a još uvijek živiš i još uvijek dišeš,

ako izbjegao si predatore,

lako tada po praznini pišeš.

Bez povijesti ne bi bilo tih blokada,

a bez njih ni futur nema smisla.

Sad još nisam stara, nit sam mlada,

a moja se vječnost u molitvu stisla,

molitvu bez riječi i bez vapaja.

Što me briga što sam navršila ljeta,

srce se oduvijek od neba napaja;

uz taj miris i tamnica je sveta.

19.09.2016. 19:09

Vrijeme poslije

Idem tamo gdje se bosonogi ne sapliću

kao da im smeta kamenje na žalu,

gdje se ljudi raduju egzotičnom piću

i gdje svatko razumije svačiju šalu.

Pobjeći ću kao leptir što tu živi,

naučiti još više cijeniti što imam

da mi duša ratove zaboravi i samo se divi

onome što nemam i svemu što primam.

Srce sito mi je takmičarskih scena

ili nekog lika koji izigrava konkurenciju.

Kažu svemu da je novo, a ne postoji mijena

radi koje kao sazivaju konferenciju.

Odoh na sve otoke što su nalik djetinjstvima

koja imala su svoje sretne dane

kada duše hrlile su samo k materinstvima

u kojima uvijek snažna ljubav plane.

Tu slobode nema, još smo zarobljeni,

razapeti užadima poput miševa

što u staklenkama leže zaobljeni

poput raznih igrački od pliševa.

Niti reda, niti zatišja, ni primirja

nije dočekala ova kuća, ovaj Dom.

Guje mnoge i svaka se privija,

penje se po šikarama, puzi ovim tlom.

Gledat ću u zvijezde i u nebo crno,

zaobilaziti sve tratinčice i ose,

i posaditi u toplu zemlju neko zrno

da dočeka jutrom blagoslove rose,

samo da preskočim razdoblje od maskenbala

koje zapade mi kao vrlo dugo vrijeme,

kao da svi tu su radi mahnitosti karnevala;

niti maske, ni kostima nemam, nosim samo sjeme

koje rađa mi već godinama, samo plodi,

a ne zato što bi bila sjajna klima

već to Bog moj želi čuvati me i da mi ugodi

kako bi mi lakše pao mraz i ova zima.

Sada radujem se opet svome bijegu

jer mi prilazi sve brže onaj najslavniji čas.

Promatrat ću svog Boga na Lubanjskome brijegu

gdje je spasio, izgleda, samo neke od svih nas.

19.01.2022. 22:35

Bogatašica

Jesi li me izabrao da Ti slavu dajem,

da Ti se približim samo iz daleka,

da se divim uslišanju, da se jako kajem,

da me neodoljivo privlači krsna rijeka?

Jesi li me zvao radi nebeskoga Oca,

kraljevstva u koje ne stižu mudraci,

samo zato da otkrivam poruke iz boca,

da me ovaj svijet od sebe potpuno odbaci?

Ili si mi se objavio i poslao u dvore

da Te čekam, da Te tražim, da pogriješim

u nestrpljivosti od koje mi stope gore,

u toj želji da se svih nemira riješim?

Jesi li me predvidio za rođenje,

jedan jedini što konačno dočeka

moje spore misli, mlako htijenje,

da mi kazuješ da duša Ti je meka?

Ili da se sa mnom ujediniš,

da prihvatim ja u Tebi biti

zbog života što ga rado činiš,

da me vežu s Tobom sve mi niti

pa da i ja Tebe zovem u svoj dom,

da Te puno puta nešto i zamolim,

da me ne zahvati taj zemaljski slom,

da Te beskrajno i vječno ja zavolim?

Odgovorio si molbama mog srca,

spasio me bezbroj puta, o Tebi ovisim,

mada grijehu dopuštam do srča;

kajanjem se krasim, dobrima najvišim.

21.01.2022. 01:07

Rujan

Rujan, tako svjež i hladovit rujan

ova života što sebe ne poznaje,

mada se toliko toga dobro zna.

Nikada neću iscrpiti zrak taj bujan

godine svake koja ga tiho odaje

i tada se čini poput sna.

A Ti me, Gospode, ispunjavaš njime

kao svoju najdražu glinenu posudu,

kao najljepšu teglu od zlata,

obasipaš mene i moje ime

kao na Tvome milosrdnom Sudu

na koji stižu svi ljudi od blata.

Ne poznajem sebe jer Ti si mi blizu,

i tako si daleko još od mene

da bi mi dao da shvatim slobodu silnu

od koje treperi mi svaki živac u nizu;

rađa se istina koja me prene,

oživljava moju starost mi nemirnu.

03.09.2020. 22:33 

Nebeski krov

Imala sam vrlo skromne snove,

da mi Bog, na primjer, tad oprosti

kada dogodi se kakva zabluda.

Željela sam da me noć ne zove,

da me nikad ovaj svijet ne gosti,

da me zaobiđe mnoga svjetska luda.

Poput požara o kojem javljao je klaun,

mojom dušom širila se svaka nepogoda;

saznala sam tada da me sreća ostavila,

nesreća je gizdala se kao kakav paun.

Cirkus moga svijeta gorio je poput nasukana broda,

ali tada Božja ruka lađe mi je otpravila

k obalama sitnih udaljenih otoka,

što su, kao napušteni ljudi, izgledali pusti,

nije tamo bilo ničeg osim pješčanoga tla.

Život mi je stao izvan vremenskoga protoka,

oblaci su stvarali mi pokrov gusti

koji kao da me je zaštitio od zla.

Sreću već ne mjerim, niti čas;

nekako sam odmah prepoznala povjerenje

kao dokaz ljubavi i čvrste egzistencije.

Ovdje svako zrno pijeska osluškuje moj glas

i još slavi moje neprekidno poniženje;

oblaci me vode visovima rajske Eminencije.

27.12.2019. 03:25

Misija

Tuga vojnika u spašavanju duša
provalija je prevelika, strma
gdje stijena rijeku ne sluša,
gdje puca grana svakoga grma

čije trnje nepovratno grebe
plemenitošću protkanu kožu lica,
gdje dom zaboravlja i tebe, i sebe,
gdje nema puta, ni stranputica.

Kako ćeš, dijete, spasiti svijet
kad nitko ne zna tu molitvu spasa
i mora se povazdan ići i mrijet
opraštanjem koje ne lomi klasa,

opreznim dahom što ne gasi tinja?
Gdje ti je majka i prijatelj davni,
ti, robe obilja lažnih svetinja,
kamo su otišli stihovi slavni

iz tvojega srca i nježne srži?
Nitko te ne umije prepoznati,
a puk se zgraža, a pečalba mrzi
te tvoje znakove nebeskih vlati

konačne slobode med anđelima?
Idi, idi i plovi s velikim blagom,
neka te prati zvijezda na morima
kad nemaš i nisi kamenu dragom

što od studeni čvrste živi i pati
kako se ne bi dogodio pad.
Ne, samo to ne, nek se ne sunovrati
taj drevni runolist, taj prorok mlad.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 16:24:06

Decennium

Tisuće pjesama ostavljaš za mene

dok ja ovdje o životu pametujem;

svakog časa misao Ti k meni krene,

a ja svaku riječ Ti slušam, štujem.

Bezbroj stihova mi podoknicom šalješ,

Tvoje note uvijek istoj temi lete

kojom prostire se ljubav koju daješ

u pozornosti Ti milosti nam svete.

Zvuk po zvuk, stih do stiha

pristižu mi kao nepregledna rijeka

kojoj izvor dolazi iz luga tiha

iz kojega teku kaplje meda, mlijeka.

Kada bi se mogla zabilježiti sva pažnja,

ispisati i tu dušu, i njen pogled ili glas,

to bi bila knjiga lagana i snažna,

to bi bilo poput uzleta u Spas.

Kad se rodi dijete ili prestane rat,

duše kliču u svoj velikoj ljepoti,

mada nikad ne bi priznao ni jedan svat

da su od sveg svijeta ljepši svi ljudski životi,

sve te duše koje zajedno se nađu

il' iz nekog interesa, ili potpuno bez veze.

Istom tad se vide, kada u nebesa zađu,

kad nad njima nadviju se breze,

kada sjedinjeni svoga Boga prate

koji spaja polomljene stvari, razdvojene ljude

i nemaju više niti jedne želje da se vrate.

Neka sjedinjenje duša zauvijek se zbude.

Tvoje riječi kao anđelove poruke i pismo,

ispunjene mirisima i dubokim znakom,

ja ne živim kao da još sjedinjeni nismo

jer se već prepoznajemo mi u Bogu jakom.

22.01.2022. 19:36

Kalež Ljubavi

Sjećam se da znali smo se već odavno,

puno prije još od pjesničke mi zbilje.

Imali smo grad nebeski, Ime slavno,

a pred Krista često nosili smo ljilje.

Udaljeno postojanje, pogledi, jedinstvo,

sve je bilo divno, stvarno i bez sanja

dok u Duhu ne zadobih ja posinstvo,

u toj ljubavi od Božja pomazanja.

Oko mene mnogi različiti žrtvenici

kao i tajnovitost svih ljudi, Duha Sveta,

živući i pokojnici, blaženi i mučenici

pokraj Boga naša tu, pred nama razapeta.

Tiho, skromno i bez ona osobita znaka

strujala je naklonost i ljubav, privrženost.

Sred toga je svjetla pala na me presuda mi mraka

i zaprijetila je kao strašna, vječna otuđenost.

Napad na moj jadni razum došao je iznenada,

prevelika kušnja tražila je istinito djelo, riječi,

samrtnu mi oporuku jer je tada umrla i nada

da će pogledati na me Čudotvorac koji liječi.

Smrt je pristizala brzo, u svoj punoj snazi,

dah je stao, a ja vidjela sam kako ludim

još i više nego kad me spopadaju vrazi.

Ničemu se od tog dana o sebi ne čudim.

Da sam tada pokleknula ispred prijetnje

i da nisam bila pomazana oproštenjem,

ne bih preživjela te psihotične smetnje.

Bog me je probudio mojim vlastitim krštenjem,

munja sijevnu poput one moje krsne svijeće

kad se rasplamsala pa je naglo utrnula

i ja dobila sam Krista, Zalog vječne sreće.

Božanska mi ljubav svoga Duha odvrnula

da se prolije mi po životu, po tom biću svoga Sina.

Vatrena li izljeva od svetoga posinstva toga!

Nikad ne može se ispiti do dna ta čaša slatka Vina

što ga nama nudi, daje ljubav svemogućeg Boga.

23.01.2022. 06:49

Prostor za šaputanje

Snovi razni dođu,

rijetko mudri, često ludi;

kao lastavice odu.

Noću Duh me rado budi,

jalove mi slike makne

kao da su teške more

pa me milošću dotakne

i ja tražim odgovore.

Ne bi tako bilo

da je sve u redu

kao grožđe milo

u svom slatkom slijedu.

No, sada sam tu

gdje mi pitanja se množe

i misli zapinju.

Pjevati se može

o svim stvarima

ako ima poticaja,

predati se valima

anđeoskih doticaja.

Ova pjesma neće proći,

stih se silom gura,

a duša u nemoći.

Još je mlada ura,

a već pune su mi uši

vike, glasnih utjecaja

i ne prija duši

pjevati od jecaja.

Dušo moja, zvijezdo krhka,

nema ti svjetlucanja

kao da je magla prhka.

Daleko je svjetlost danja,

ali tebi sada ipak sviće.

Dovoljno je Boga zvati,

ti, slabašno biće,

a i svoje greške znati.

Dovoljno je noćne boje

da se u tišinu zađe,

u dubine svoje

da se Tebe, Kriste, nađe.

I praštanje stiže

jer nema vriske,

i pjesma se niže

sred ove stiske.

Kakvo olakšanje!

Slobodom se zove

prostor za šaputanje

i za molitve nove.

24.01.2022. 05:06

Na maglovitom putu

Sudi mi sotona, lažljivac i vrag
zato što ne hodam putevima jasnim
mada zna da neću prijeći prag
preko kojega se ne bi srce zvalo časnim;

sudi makar vidi zorno sliku nemoći
od koje sam sastavljena i koja me gura
pokušati barem naći malo moći
sve dok me ne uzme moja sveta ura;

sudi makar čuje glase mojih uzdaha,
vapaje i slavu što je pjevam Bogu,
makar gleda smilovanje Božjeg daha
na postelji mojoj da je nosit mogu.

Sudi mi baš zato što nisam kao svi,
kao da su drugi slična jaja jajetu,
kao da svi oni nisu drugačiji,
sudi jer sam određena takva svijetu.

I baš to mu smeta, da me gleda, da me sluša,
da bi se otresao na mene zbog svojih frustracija.
Smeta mu što ponosna je moja duša,
što mu nisam pokorna kao i sva nacija,

a tako se slatko pokoravam pred Oltarom
presvete mi svetinje i Boga od Djeve,
poklekujem, plačem, častim Ga sa žarom
i sve darujem od sebe moje pjeve

pa mu čudno, pa mu neobično
kako mogu biti, tako bolesna i slaba,
jedno biće koje nije nikom slično,
zašto ne uspijeva rabota Baraba

koje šalje sve na mene kao da sam div.
Ne zna vrag jer nema iskustva
sve divote Božje pa mu dan je siv,
pa na mene baca crnilo od društva

što mu ne vidiš ni boje, okusa, ni mirisa,
toliko je zarazno to što vrag mu proklamira,
i ne zna se tko je tko, i ne zna se što ispisa
u svom srcu što je prepuno idola i kumira.

Sudi mi vrag, pljušti na me kiša meteora
pa ne vidim svjetlo što se muti,
što mi uvijek dođe odozgora.
Znam da neznani su Božji puti,

znam da može i kroz maglu Bog mi proći,
znam da prolazi kroz zide i željezna vrata,
da će čak mi i po duhovima jadnim doći
i po zaraženim molitvama moje sestre, brata.

Ja sve čekam kada ću Te prepoznati,
Kriste, Bože moj od Djevičanstva;
ljudsko srce moga Boga,  jedino ćeš znati
da l' se ispunjava riječ Ti proročanstva.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  03:43:00

Zaokret

Obraćenje se nebu vidi na daleko

poput uzburkana dimna stupa,

kao baklja ispred udaljene mete.

I odzvanja neprekidnom jekom,

poput bubnjeva pod srcem lupa,

pomno oslikava čovjekove uzlete.

Ono može lako neku dušu i oslijepiti

da ne vidi nigdje taj zemaljski krah

što mu potrebna je hitna pomoć.

Može i nebeske oči vjerniku nalijepiti,

dodati mu, a još više oduzeti dah

zbog ta svjetla koje javi se u ponoć.

Obraćenje je pojava što zahvaća i kali

srce ljudsko, ponajviše ljudski sluh.

Tako izgleda nam odgovor na poziv Boga,

odaziv u kojem čovjek sebe ne požali

jer obuzima ga čitavoga Sveti Duh.

Poziv taj je puno jači od zaziva bilo koga.

Pretvori te iznenada Bog u svoga sina, svoje dijete,

a pripremao te dugo, čitavoga životnoga vijeka.

Nije važno što si, gdje si i koliko si lud,

na te pada ludost odozgora, plamenovi lete,

ludost što je najmudrija od sveg vremenita tijeka,

to je ljubav Božja što je ne pozna tvoj trud.

Tragove ti promjene ne vide na tebi puci,

mnogi obraćenk netko drugi postane.

Poznati su neki jako dobri, istiniti sveci.

A ti postaješ drugačiji u svakoj struci,

sva ti nevolja i jad za tobom ostane,

odlaziš odavde zauvijek i bez puno riječi.

25.01.2022. 18:47

Pustinjska molitva 2

Prazan um i ledene minute,

mogu li zaista postojati?

Pjesme slušam, a moždane slute

da ćeš, Kriste, sad se udostojati

ovoj duši, ovoj noći pustoj

uliti od svoga, sebe samog dati.

Sjeme u toj mučeničkoj Krvi gustoj

moralo bi svakog časa proklijati.

U Tebe se uzdam poput žive loze

što se oko Tebe, Trsa svija

dok se misli ispod leda voze

tamo gdje se događa Kalvarija.

Riječi siješ Ti nebeske, vilovite

za tu zemlju suhu, bijednu,

za te ruke kamenite, trnovite

gdje još nema bobe niti jedne.

Rado pjevala bih „Aleluja!”

jer taj kliktaj neću dugo čuti.

Evo, već me nosi pokornička struja,

a srce mi za sada još samo šuti.

Nisam dostojna Ti Križna puta,

moje tijelo molitveni hram je sivi,

samo prašina tu sitna pluta,

ali čista nada je što ovdje živi.

Stare pjesme sada zaboravljam,

jer ih želim nove osluškivati.

Da bih bila plodna, sve ostavljam,

želim Tebe, Bože, još otkrivati.

26.01.2022. 04:37

Slapovi od suza

Pred Gospodinom ću proplakati,

u intimi našoj gdje me drugi ne zna,

samo Majka koja čuva sveti štap.

Sudbinske će kaplje prokapati

koje skrivaju se srcu podno sna,

u dubinama u kojima je slap

iza kojega se kriju rajske tajne.

Vrlo mi je mila zemlja moja,

poznajem tu mnoge stvore,

osjećam se poput duše sjajne,

mada nespretna sam uslijed poja

kojim sanjam lađu, sinje more.

Ovom svijetu ne mogu sad biti slaba,

ne može se pasivno izgurati

ništa drugo do li ljubav sama, čista.

Što mi drugo treba, Oče, Abba?

Dovoljno je Tvoje milosrđe znati,

slapove niz koje teče Milost bistra.

Hvala Ti za križ od boli i za srce tiho,

i za raspoloživost u svakom trenu;

hvala Ti za sve te jake siromahe

koji ljube čvrsto, stalno kao i Bog njihov,

koji ustrajni su spasu, zanesenu

da izvuče iz ta svijeta duše lake.

Svakome si, Bože, dao isto što i meni,

konope za lađe, sunce pa i sestru kišu,

groblja i sva mjesta gdje Te slave.

Svatko ima dušu, suze što ih slap oplijeni,

što ih ruke Tvoje i Tvoj zakon brišu,

kojima se samo rajski stvori jave.

11.08.2020. 17:00

Duša Te čeka

Kako dugo bilo je potrebno

da k sebi dođem,

dva dana.

Ništa strašno, ništa posebno,

a čas je da pođem,

savladana.

Ljubavlju Ti obuzeta,

i dobrotom, i ljepotom.

Duša Te čeka.

Sjedim kao oduzeta,

prepirem se sa životom,

oko mene rijeka.

Pismo Ti je sveto,

a ja u koprcanju,

toliko profana,

kao pogansko ljeto.

Puna u odricanju,

rasprodana.

Drugačija u svemu,

a istom u ljubavi

i u padovima.

Ne načinjem temu,

Tvoje ime se slavi

u radovima.

Nisam svjetlo, niti sol,

ali ne znam to,

nisam uvjerena.

I najmanja smetnja je bol,

i gledam se zavidno,

previše umjerena.

Grijehe poričem,

okolnosti su te

i Ti opraštaš.

Svega se odričem,

ni srdita na sebe,

a Ti urastaš,

Pastiru moj,

u moje klijetke

i zaliske srčane.

Govor Tvoj,

i osmijehe rijetke

uzimam svečane.

Siromasi, Kriste,

mi, siromasi,

kao pahuljice,

još dok su čiste

i dok su nam uzdasi

poput bujice.

Ne znamo reći,

niti učiniti.

Kao da služimo

životu i sreći,

nećemo hiniti.

I bol produžimo.

Siromah da l' smije

obrazovan biti

barem malo?

Svjetlo se krije

da bi se obznaniti,

makar i propalo.

Križ je krasan,

križ je umilan

tu, gdje sam stala.

Pozdrav glasan,

i nije utišan.

Puno Ti hvala.

27.01.2022. 19:34

Robija

Tri su gladna dana

prošla od te sreće

i tri noći, puste

kao zora neudana,

svenuše k'o svijeće

usred magle guste.

Sve su ptice rastjerali

glasi neki, zvuci, mukli

kao sablazan od svega,

pa se stropa nazvjerali,

besmislica se natukli

i sve ode poput snijega.

Za trenutak se pojavi

malo svijetlih zraka

pa nestade kao pljeva

sumaglica što se gnjavi,

teža još od mrkla mraka

što u grobu već sazrijeva.

Zagrli me da mi suza sad poteče,

suza olakšanja, drhtaj uskrsnuća

onih svijetlih zaljubljenih riječi

kojima mi blagoslov proreče

jer se nadah nova ukrsnuća

kada nije bilo nikoga da spriječi

ovu robiju bez Tebe i u tami.

Ništa već ne nađoh osim grijeha,

dobrodošla da se sva obratim

i da osjete se blagoslovi sami

kao proljeće i kao kiša smijeha

kojima ja opet Tvoje riječi pratim.

05.04.19 04:54:16 PM

Dan susreta

Volim Te kao cvijeće rosu,
kao što putnik zavoli izvore vode;
volim Te potajno kao da Te ne znam.
Otkada se ova ljubav prosu,
moje lađe sigurno brode,
mada im kapetan često je sam,

sam bez posebna puta,
ali uvijek u pratnji zloduhe ima.
Ja Ti se divim, ja Tebe nosim
čak i kad brod moj nemirno pluta,
čak i kad smeta lađama svima;
ja samo Tebe u duhu prosim.

Svaka je molitva dan susreta naša,
svaki je susret mi dragocjen,
Ti vodiš me kao pustinjska roba;
Ti si mi Stijena, Ti si mi ispaša
i ja samo sam hrastova sjen'
koja vidjeti neće ni zalaza, ni groba.

S Tobom je živjeti teško i lako,
Hrana si kakvu nitko mi nema,
Piće si pitko i životvorno.
Budiš me lahorom, tiho, polako,
u Tebi mi sve tišina je nijema
jer Ti si mi žiće djelotvorno.

Piti te Vode, hranit' se Tijelom
što tako se duboko svijetu usadi,
isto je kao dići se visom;
Ti si oduvijek Jedini zemljom cijelom
koji nam vječnu svježinu ugradi
kao mladica, biljka nad čvrstim klisom.

Strujiš mi venama, strujiš mi duhom,
pojiš me, hraniš i s Tobom zrijem,
o Tebi ovisim poput grane; 
vječnim se rađam Tvojim kruhom,
vječno Ti vino radosno pijem 
što mi ga stvaraju Tvoje Rane.
‎03. ‎travnja ‎2019. 02:16:35

Žar u sjeni

Mudrosti slavna,

kćeri prvenstva,

poniznosti pradavna

i sjaju blaženstva,

na mogu te zvati,

a darove brojim;

ne mogu znati

i tebe se bojim.

I dostojne misli

darova svetih,

od Riječi svislih,

od Umnosti spetih,

mole se za me

i slične meni,

za prosjake tame,

za žar u sjeni.

Mudrosti lijepa,

ni biseri nisu

nikakva okrjepa

na tvome visu.

Kraljevska hrano,

u kapljici pića

dolaziš rano,

ti, lice svih bića.

Tko te ne primi,

jaka je luda.

Tko tebi prezimi,

ima ga svuda

i veselo hoda,

i vidi Boga

i svjetlo si broda,

putovanja svoga.

28.01.2022. 06:26

Priziv za božanskim nadahnućem

15Zato neka mi dade Bog govoriti kako me svjetova i misliti misli dostojne darova njegovih, jer on je vođa mudrosti i upravlja mudracima.

16U njegovoj smo ruci mi i riječi naše, sa svim našim razborom i umijećem.

Mudr 7,15-16

Žive uspomene

Sjećanje živi,

a slabi vid

i sati su sivi

kao stari zid.

Lađa obojana,

kao brod je novi,

gledam s odstojanja

kako jedro plovi.

Sunce ostavlja trag

kao vatrena niska.

Prilazi netko drag,

to duša je bliska.

Duše su lađama vez,

i svjetionik su silan.

I mira je stigao Knez,

Savjetnik divan.

Molite za nas,

anđeli neba,

za dobar spas

jer svima to treba.

Ponesite me Bogu

duša da uzađe,

da moliti mogu

da ne potonu lađe.

Jer kako bi bilo

da propadnu one,

dok lupa mi bilo,

a sjećanja zvone.

28.01.2022. 06:01

Bog je blizak

Pozovi me u onom svetom času
kada tvoji anđeli čuvari krenu
poput konjanika u laganom kasu
da te s ovih grubih sanja prenu,

pozovi mene i nikoga više.
Moje će te lađe sustizati
jer zbog toga moje tijelo diše;
tebi puštam staze moje utirati

jer kako mogla sad bih znati
što je Isusovo čudo, a što svijet
i kako može isto sunce sjati,
a drugačiji je svaki let

da te nemam, prijatelja svoga,
ljudsko biće, sve od mesa i od krvi,
koji ljubi moga jedinoga Boga,
kome moj Bog stoji uvijek prvi?

Može li se nešto bolje naći,
da li ima išta bolje od života vječna
u koji već sada možeš zaći
iako je puno veći nego staza mliječna?

Bog je blizak, ali nema sve te smetnje
koje ljudskom biću smrtniku se roje,
koje guše njega kao kapi ljetne;
ljudi samo greške broje.

Lijepo li je čuti glase kad je duša sama,
lijepo li je biti siguran i znati
da u svjetlu ona živi kada okolo je tama,
kad je Milosrdno Srce grije, prati.
‎03. ‎kolovoza ‎2018. 04:22:22

Spas

Slamanje svijeta

pomoću istine,

biranje cvijeta,

odvajanje trine.

Slamanje, svijete,

pomoću istine

ranjena poete

sred kotline.

Muke paklene

s ove strane,

a nasuprot mene

Isusove rane.

Škrguta zubi

i plača nestade,

a duša ljubi

i moliti stade.

Anđeoski Saziv,

moj dom.

Sveti mu naziv

u svijetu slom.

26.04.2019. 13:05

Kada netko ode

Kad mi netko umre, osjetim se kao krivac,
kao odgovorna osoba za propast i za svijet;
osjetim se nemoćnom kao neki truli živac,
kao mladi kanarinac kojem su zabranili let.

Kad mi netko ode, vidim da će biti sreće
jer svi anđeli u nebu raduju se zvijezdi
što je rođena zbog onih što pomoći neće,
zbog njih dobila je svetstvo i sad nebom jezdi.

Nisam tužna, nisam depresivna plačljivica,
čemu sada tugovati kad je uskrsnuće
ono radi čega nastala mi je krivica,
a i ja ću jednom čekati svanuće.

Kada umre svetac, malo tko za njega zna
makar ima nekih koji bili su pred svima
kao svjetlo svijeta, kao svijeća, kao žarulja,
davali su sve što svaka druga duša ima,

ali neće pružiti, ni dati nego samo čuva i sakriva.
Čovječe ti ludi, zar ti ne znaš duhovno imanje,
da se množi kad se dijeli, a ne kada se okiva
i ne možeš sačuvati se, ništa nije tvoje stanje.

Samo ako odmah daješ, možeš rasti i razvijati se,
nema nagrade za one koji nikad ne daju si truda.
Samo kada sve izgubiš, vidiš da isplati se,
često dogodi se da već pokrije te grobna gruda.

Kad mi netko umre, ja odahnem kao oslobođen rob,
nisam sretna, tugujem zbog drugih i zbog grijeha.
Zašto nitko ne primijeti da ispraća vlastitu si kob?
Možda zato plaču, smrt još nikad nije izazvala smijeha.

Kad svi nariču, tuguju i plaču, to je ljubav razapeta,
to je krivnja jer ne umiru za ljubav dok zaista ljube.
Poriču se, sami sebe drže kao da su janjad speta.
Zar je Isus mučio se, uskrsnuo zato da se bitke gube?

Jer dobiti bitku, pobijediti se znači poginuti,
umrijeti zbog ljubavi, umrijeti za druge ljude
koji nisu to zaslužili; znači sebe porinuti
odmah pokraj Križa da ti mjesto pokraj Krista bude.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 08:51:22

Marijo, ljubavi moja

Marijo, pogleda duboka, zvonka glasa,

uzdignutih ruku, nasmiješena lica,

ti zoveš duše ovoga svijeta,

zoveš ih na različite načine.

Marijo, načitana prijateljice, skromna govornice,

zoveš me da ti tražim i istražujem

svaki zarez u Svetome Pismu.

Marijo, pješakinjo dugih puteva,

izbjeglička povratnice, voditeljice hodočašća,

ti me zoveš da te spoznajem, osjećam,

i da te razmatram stilom tvoga srca.

Marijo, prelijepi cvijete koji odiše čistoćom,

beskrajno more koje se pjeni

poput tvoje uzdrhtale duše,

ti me zoveš da te pratim u svim tminama života,

u zemaljskim mračnjaštvima.

Marijo prostodušna, jednostavna i logična,

ponizna i susretljiva, bespomoćna i snažna,

ti me učiš o trpljenu svoga Sina.

Marijo dobrodušna, Marijo velikodušna

u dijeljenju tuđih boli, radosna u tuđim radostima,

ti me častiš česticama vječnoga života.

Marijo, roditeljice besprijekorna, moliteljice,

ti me snažiš molitvama,

uvodiš me vjeri i duhovnosti,

od koje svaka duša postaje živa.

Marijo bezgrešna i Bogom začeta,

Marijo vječna i nepobjediva,

ti me rađaš, Posteljice moja,

moja Pupčana vrpco svemogućeg Boga,

Stvoritelja.

13.08.2020. 18:33

Koracima Duha

Puštam, Kriste, da me potičeš,

da me vučeš i privlačiš.

Kroz mene mi želja protiče

da me čvrsto držiš, za sebe zakvačiš

jer ja nisam toliko u Tvome Duhu

koliko u srcu mome prebivaš oduvijek.

Predajem se i u srcu, a i umu, i u sluhu

što ga dobih i od Oca, i od Majke kao lijek.

Ti si moja Ljubav i moj Zaručnik,

dovoljno Ti bilo jedno zrno, moja vjera

za koju Ti riječ mi najbolji je naučnik.

Odanost je moja da u Tebe smjera.

Ti ćeš me izvući kao što to običavaš

u toj svagdašnjici moje večeri

kada pjevam ili molim ono čime poučavaš

ovo srce i taj um što su urezani teseri.

Odanošću se opskrbim, ona mi je probojna,

da u biti Tvoga srca sebe nađem

i da spoznam svoja putovanja brojna

za koja mi Ti načiniš i istesaš lađe.

A kada mi odgovaraš i kada mi savjetuješ,

osjećam se jedinom i najboljom na svijetu.

Pokraj svih tih svetih duša Ti i mene čuješ,

a primao me ne bi da ja nemam potku svetu.

Krunica je pokraj mene i na dlanovima mojim,

kamenčići se vrte oko križića od olova.

Majčina je sličica u njedrima Tvojim,

a ja upletena oko posloženih svih nebeskih stolova.

29.01.2022. 20:06