Slavlje naše svagdašnje

Slaviti se može pjesmom, u tišini ili u srcu lijepim veličajnim riječima i izražajima, a uz pjesmu se može izvoditi i lijepa svečana glazba; anđeli slave zvukovima svojih anđeoskih trublji.
Velika je ljepota vidjeti vatromet na noćnom svodu, ali uz taj vatromet ne idu neki milozvučni tonovi već nezgodna pucnjava koja zapravo mnogima i ne pada tako nezgodno, mnogim ljudima više odgovara pucanje nego prizori vatrometa na nebu. Slično se događa kada ispraćamo posljednji put preminule slavne ljude, ispaljujemo plotune.
Po tim našim ljudskim običajima može se lijepo promatrati dokle smo stigli u svojem načinu izražavanja i u našim komunikacijama: još uvijek stvaramo preveliku buku oko nas koja bi morala biti izraz naših najplemenitijih osjećaja i razmišljanja, ali izgleda da toga nismo svjesni. Naše osjećaje ne prepoznajemo ako i imamo plemenite misli jer te misli u nama očigledno stvaraju šutljivu napetost koja se oslobađa uz veliku buku i stvaranje nereda. Kad žalimo za nekim, pucamo; kada smo radosni, opet pucamo.
Onaj opušteni osjećaj mira i nježnosti gotovo da nas nikada ne obuzima. Jer što je slavlje i slavljenje nego duboko i plemenito izražavanje zahvalnosti i poštovanja, udivljenje nečim ili divljenje prema nekome, a to teško da se može izraziti pucnjavom i velikom bukom; prije bi se reklo da je najljepše slaviti u posvemašnjoj tišini kako bi nam pred nama samima naši unutarnji oplemenjeni trenutci došli do izražaja, kako bismo dobro čuli naše unutarnje misli i riječi i osjetili kako nas prožima nježnost, slabost i milina od svega toga.
No, bića od blata, kao što smo mi, ljudi, reći će da je previše buke oko nas, previše ratovanja i agresivnosti, ali to je samo odraz naših unutarnjih stanja. Vatromet povodom dočeka neke nove godine samo je još jedna kap vrućega ulja koje dolijevamo na svoje rane. Jer mi, bića od blata, ranjeni smo svojim grešnim mislima, djelima, riječima i propustima. Nama je, blatnima, sam Bog udahnuo svoj dah te tako zapravo postadosmo žive duše, sposobne za radost i svetost, plemenitost i slavljenje.

Kad se navršilo vrijeme, po izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu. S darom Duha počinje novo vrijeme u "rasporedbi otajstva": vrijeme Crkve u kojem Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, "dok opet ne dođe (1 Kor 11,26)". U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov način, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednička Zapada i Istoka naziva "sakramentalnom ekonomijom" koja se sastoji u priopćavanju ( ili "dijeljenju") plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju "sakramentalne" liturgije Crkve. (vidi: KKC 1076 sl.).

Bog nam je, dakle, dao Sina svoga da prinese sebe kao žrtvu za naše grijehe i grešnosti, da nas oslobodi za onaj unutarnji život mira i ljubavi kako bismo mi, blatni ljudi, mogli oživljavati Duhom Božjim naše predodređene duhovne i najnježnije unutarnje misli i emocije i kako bismo, između ostalog, naučili postati pravi ljudi i slaviti Boga i naše živote u Gospodinu. Čitav Kristov život, muka i smrt, uskrsnuće, uzašašće te poslanje Duha Svetoga zapravo su jedno veliko otajstvo koje promatramo za svoje dobro. Krist je naš sakrament. Sakramenata u Katoličkoj Crkvi ima sedam, sakrament je božanska ustanova, vidljiv i učinkovit znak kojega je ustanovio Krist i koji označuje i proizvodi posvećenje te daje milost Božju (krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red, ženidba).
Sakramenti su osjetni znakovi (riječi i čini), dohvatljivi našoj ljudskosti. Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.
Kristovo vazmeno otajstvo ne može ostati samo u prošlosti jer On je svojom smrću uništio smrt i zato sve što Krist jest i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se prisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje, privlačeći sve prema Životu.
Proslavljeni Krist od dana apostolske Crkve prisutan je u zemaljskoj Liturgiji koja sudjeluje u nebeskoj Liturgiji jer "u zemaljskoj liturgiji predokusom uzimamo dijela u nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo, gdje Krist kao službenik svetišta i pravoga šatora sjedi s desna Bogu; sa svom nebeskom vojskom pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista da se, kad se pojavi On, naš život, i mi zajedno s Njime pojavimo u slavi (II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concillium, 7)".

U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja Mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja. Kristovo je djelo u liturgiji sakramentalno jer se u njemu Njegovo otajstvo spasenja uprisutnjuje snagom Svetoga Duha; jer Njegovo Tijelo, koje je Crkva, jest kao sakrament (znak i oruđe) u kojem Duh Sveti ostvaruje otajstvo spasenja; jer svojim liturgijskim činima putujuća Crkva već sudjeluje u nebeskoj liturgiji, unaprijed je uživajući.