Milost u prašini

 

Zrcali se na svjetlu i toplini tvoje ljubavi, Isuse, prah naših kostura koji pužemo, a govorimo da hodamo.

Poput svijetleće kugle što je izbaci neki požar, ti hodaš po zemlji i griješ nas ognjem svoje ustrajnosti i svojega povjerenja prema nama dok se mi međusobno prepiremo oko toga tko je veći i tko je najveći i tko je bog.

Uzimaš k sebi koga izabereš, pozoveš i prožimaš svoje izabrane nevidljivim svjetlom Milosti, ali žarkom toplinom Poniženja dok ostali premeću novčanike i uzimaju kovanice kako bi udijelili milostinju. Da su zaista siromašni kako kažu, a tako velikodušni u dijeljenju, više odavno ne bi posjedovali ništa, niti dom, niti sjajnu odjeću, niti ukrašene novčanike i debele vrećice.

Prolazio si Galilejom kao mač, plovio vodom jezera poput korablje, hranio ljude kruhom poput majke, i napajao ih vodom života koja se, bistra, bljeskala od sunca tvoga Zakona i tvojih Zapovijedi, a oni su u tebe sumnjali i to ne da si lud, nego da si đavolji sluga.

Isto je s nama danas.

Došao si kao ogroman anđeo među patuljke kada si krenuo na Golgotu. O, kako si tada bio lijep, kako si svijetlio! Tko bi znao kako ti je s desne Ocu! A mi proričemo i pravimo se dobrima i pametnima. I nema ga tko bi ponio tuđe križeve. Ta, niti svoje ne želimo nositi, kao da je važno što mi želimo ukoliko ne vršimo tvoju volju.

Kajemo se, a morali bismo se kajati neprekidno...

Opraštaš. Ne kajemo se zato da bi ti oprostio što si već oprostio već zato što nam je žao onoga što mi ne možemo popraviti i što pokvarimo čim udahnemo, a ne znamo i ne priznajemo, ne razumijemo jer nemamo poniznosti, a kada nas žele poniziti, trgamo se i grabimo Pravednost i tražimo, i zahtijevamo svoje, svoja prava, svoju pravednost.

I tada te malo naziremo ako nam je žao. Pokazuješ se, ali tvoje svjetlo je bolno za naše umove, prejako je.

Zato si postao nevidljiva i tiha Riječ kako bismo te mogli uzeti i blagovati bez istinskog saznanja i spoznaje o tvome božanstvu i svijetlećoj ljubavi koja nas takve obrati ognjem svojim. Ali mi mislimo da je obraćenje naša zasluga.

Jedini način da nam pomogneš jest taj da načiniš ustupak pa kažeš:

„Ne boj se. Vjera te tvoja spasila.”

I tada, ako te ljubimo, možemo se zakvačiti za tu našu vjeru, sve dok ne shvatimo da si to sve ti, onaj koji sve čini za nas. Kada te pustimo u svoja srca, ta vjera je već sinonim za svjetlost, za tebe, Kriste, i već znamo da je sve to Milost, i da bismo, hodeći dalje istim načinom, mogli jedanput stići u tebe i od patuljka postati nebesnici. 12.03.2025.09:39

„Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi (Iv 16,12).”