Povijesni tijesak

Teško bilo nam je stići

na taj zdenac gdje se sreća pije.

Anđeli morali su sići

da se nagledaju kako zemlja zrije.

Nitko kao da i nema pojma, k'o da ne zna

što to znači sanjati je vjekovima,

zemlju, more, brda, barjak do nebesa,

slobodicu kao sestru milu koja baklju ima.

Svaka ova duša u pjesmi je borbe,

slaveći je, rađala se, umirala.

Stoljećima nastajale mirotvorne tvorbe,

težnja što je Domovinu umivala,

stoljećima, milenijima, biti mora.

Podizali se iz grobova pravednici

kada god je puklo iznad dvora

da se bore i da mole ovi ratnici

što su duhove nam predaka dozivali

da obnove san o Domovini: naša lijepa.

Niti jednoj zemlji nisu ljudi snivali,

samo njoj su sjale zvijezde, neprekidna okrijepa.

Tako pjevali se divni stihovi i ode,

formirali pravi san za nju na pravom terenu.

Pravi ljudi, pravo vrijeme, bile zgode

kad su djeve horvatovske pratile od Križa Jelenu,

i Tomislava, Zvonimira, Zagorku, i Katarinu,

svećenike, mučenice dara franjevačkih.

Moreplovca i težaka što je obirao maslinu,

ribare i djecu oko Gospe, suza djevojačkih.

Iz ta povijesnoga tijeska vjekovječitoga

izašla je ona kao teška ranjenica,

ali udahnula vonj slobode, srca riječitoga,

s kajdankom ljepote kao sanjalica

pa je spoznala da uvijek slobodna je bila,

kao ropkinja i ratnica iz borilačka sna.

Jer ta narav njena božanska je oda čila,

uvijek pjevnija i jača, Kristu vjerna sva.

31.03.2025. 21:00