Marija - sklad razuma i srca

 

Ivan KARLIĆ, Smisao i izvor mariologije (Bogoslovska smotra)

..........

„Zanimljivo je promišljanje Josepha Ratzingera o Mariji, koje on iznosi u svojem Razgovoru o vjeri. Tadašnji kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa, sažima u šest točaka svoj pogled na Djevicu i Bogorodicu Mariju te na njezinu ulogu u Crkvi:

1. Priznati Mariji mjesto koje joj daje crkvena dogma i Predaja znači stajati čvrsto ukorijenjeni u autentičnu kristologiju. Naime, Marijine dogme rezultat su proučavanja kristologije.

2. Mariologija pretpostavlja pravi odnos, nužnu integraciju između Svetog pisma i Tradicije: sve četiri marijanske dogme sadržane su u Pismu kao u jezgri, a razvile su se u Tradiciji, koja ih je svečano proglasila.

3. Kao židovska djevojka, Mesijina majka povezuje u sebi stari i novi Božji narod, Izrael i kršćanstvo, sinagogu i Crkvu.

4. Prava marijanska pobožnost jamči sklad razuma i srca u vjeri; pobožnost Mariji jamči vjeri kompletnu ljudsku dimenziju.

5. Rabeći rječnik Drugoga vatikanskog koncila, Ratzinger govori o Mariji kao o liku, slici, modelu Crkve, koja u Mariji otkriva svoje lice Majke.

6. Kao Djevica i Majka, Marija osvjetljuje smisao žene svih vremena, napose našeg vremena, u kojem je često ugrožena bit ženstvenosti.

Ratzinger drži da je izuzetno važno vratiti se Mariji ako se želimo vratiti istini o Isusu Kristu, istini o Crkvi i istini o čovjeku. Izvori objave (Pismo i Tradicija) vide Mariju u središtu povijesno‑spasenjskog zbivanja, na njegovim ključnim mjestima, tamo gdje »padaju« velike odluke: pri utjelovljenju Sina Božjeg, u trenutku njegova otkupiteljskog djela na križu, pred »silazak« Duha Svetog, kojim započinje vrijeme Crkve. O tome novozavjetni pisci govore svaki pod svojim vidom: »Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga; od žene bi rođen…« (Gal 4,4-5); »Što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1,20-21); »Začet ćeš i rodit ćeš sina… kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke…« (Lk 1,26-27); »Ženo, evo ti sina« (Iv 19,25-27).

Marija se spominje i u prvim Simbolima vjere prve Crkve: »rođen od Djevice Marije«. Prema tome, govoreći o spasenju, nemamo pred očima samo Boga koji ga daje i omogućava, nego i stvorenje koje ga prima. Marija je predstavnica svekolikog stvorenja u dijalogu spasenja i uzor je odgovora na Božji poziv čovjeku. Zbog toga se kršćani ne mogu odnositi ravnodušno prema mariologiji i mariološkim vjerskim istinama. Nije dovoljno tek priznati im objektivnu istinitost, jer one se tiču svakog vjernika, budući da sudjeluju u oblikovanju kršćaninova stava prema spasenju i prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju.

.......

Sve što vjera govori o čovjekovoj suradnji u djelu spasenja, o milosti i o otkupljenju, u Mariji je savršeno ostvareno. Čitavo njezino biće potpuni je i bezrezervni »Da!« Bogu Spasitelju. No, Marija, dakako, nema ništa neovisno od svojeg Sina, niti što poduzima mimo njega. Zbog toga će se teološki govor o Mariji najbolje smjestiti u okviru kristologije i njezine soteriologije.

S druge pak strane, govor o Mariji ulazi i u ekleziologiju, jer je ona prvi član Kristova otajstvenog Tijela, početak Crkve i njezin uzor. Stoga će se Marijina slika najbolje razviti ako je se gleda na raskrižju putova kristologije, ekleziologije i antropologije.

Marija je u svemu podređena Isusu Kristu i upravo po tome je na vrhuncu Crkve. To je ključ za zdravu mariologiju i za plodnu marijansku pobožnost. Izvor svih vjerskih spoznaja o Mariji jest Božja objava, koju daruje čovjeku po svojim djelima i riječima.

Mariju treba promatrati u svjetlu čitava Božjeg objaviteljskog djelovanja: ono što o njoj znamo treba povezivati s ostalim istinama vjere. Takav cjelovit pogled pokrenuo je na početku kršćanstva rast vjerske spoznaje o Mariji i vodit će ga do kraja. Vjera u mariološke istine i pobožnost prema Bogorodici Mariji moraju ostati uklopljene u čin vjere i ljubavi prema Bogu, koji se u Isusu Kristu daruje ljudima. Po tom zakonu (uklapanju u čin vjere i ljubavi) dozrijevaju sve vjerske spoznaje i razvija se teologija. Za Mariju to je posebice važno, jer je objava o Mariji sažeta u razmjerno malo biblijskih riječi. Od svih marioloških dogmi samo dvije nalazimo u Svetom pismu izričito objavljene. To su: istina da je Marija začela svojeg Sina djevičanski, osjenjena Duhom Svetim (usp. Lk 1,35; Mt 1,20) te istina njezina bogomajčinstva. Ostale marijanske istine su u Svetom pismu tek kao u klici. Do njihove izričite spoznaje ne dolazi se toliko egzegetskim analizama biblijskih tekstova koliko čitanjem svetih tekstova u svjetlu vjere Crkve. To su istine da je Marija sačuvala djevičanstvo u porodu, da je djevicom ostala do kraja života, da je začeta bez istočnog grijeha, da je čitav život bila bez osobnih grijeha te da je na nebo uznesena »dušom i tijelom«.

O tim istinama govore, osim Svetog pisma i crkvenog učiteljstva, kršćanska liturgija i stoljetna pučka pobožnost. Ima li među mariološkim istinama jedna središnja iz koje izviru sve ostale, odnosno koje bi bilo temeljno načelo mariologije? U traženju te istine teolozi idu različitim putovima, no svi oni vode prema Marijinu bogomajčinstvu. Uz tu istinu usko je vezana istina da je Marija djevičanski začela svojeg Sina, zatim vjera u njezino bezgrešno začeće i slavno uznesenje na nebo, što je plod tisućljetnoga vjerskog promišljanja.

..........

Važnost VIII. poglavlja Lumen gentium sastoji se u vrijednosti njegove doktrinarne sinteze o Blaženoj Djevici Mariji u okviru Kristova otajstva i otajstva Crkve. Nadovezujući se na patrističku tradiciju, Koncil je ukazao na činjenicu da Marija nije marginalna figura na području vjere i teologije, nego »u sebi na neki način sjedinjuje i odražava najveće istine vjere« (LG 65) s obzirom na Krista i s obzirom na Crkvu.

a) s obzirom na Krista: osvjetljavajući sudjelovanje Djevice Marije u povijesti spasenja, Koncil ukazuje na mnogovrsne odnose između Marije i Krista. Ona je: – najodličniji plod otkupljenja (SC 103), »na najuzvišeniji način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina« (LG 53); stoga crkveni oci, liturgija i Učiteljstvo nisu oklijevali nazivati Djevicu »kćerkom svoga Sina« u redu milosti (DH 536); – Majka, koja je, prihvaćajući vjerom navještenje i snagom Duha Svetoga bez sudjelovanja muža, začela u svojem djevičanskom krilu Božjeg Sina u ljudskoj naravi; rodila ga je, hranila, čuvala i odgajala (LG 57; 61). – vjerna službenica, koja je »potpuno posvetila samu sebe osobi i djelu svoga Sina« (LG 56). – socia Redemptoris: »Time što je Krista začela, rodila, hranila […] i, dok joj je Sin na križu umirao, na sasvim osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu posluhom, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju« (LG 61; 56; 58).

– učenica koja je za vrijeme Kristova propovijedanja »primila riječi kojima je Sin proglasio blaženima one koji slušaju i čuvaju Božju riječ (usp. Mk 3,35; Lk 11,27-28), kako je ona to vjerno činila«.

b) s obzirom na Crkvu: Bog je od vječnosti htio i predodredio Djevicu. Stoga se ona u odnosu na Crkvu: – pozdravlja i kao odlični i sasvim osobiti član Crkve i njezin najizvrsniji uzor zbog darova milosti kojima je urešena (LG 53); – ona je i Majka Crkve jer je Majka onoga koji je od početka utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu; – kao djevica, zaručnica i majka ona je tip (lik, figura) Crkve (LG 64); – zbog svojih kreposti, ona je model Crkve, koja se na njoj nadahnjuje u vjeri, ufanju i ljubavi (LG 65); – ona je odvjetnica, pomoćnica i posrednica (LG 62), koja se neprestano zauzima za Crkvu; – uznesena na nebo, ona je eshatološka slika i početak Crkve kakva će biti u budućnosti (LG 68).

............

Od davnine postoji mišljenje u Crkvi da je Božja objava zaključena završetkom Pracrkve (»smrću posljednjeg apostola«) pa se »ne može više očekivati nikakva javna objava« (DV 4). No, u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo da, iako je »objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeća dosegne cjelovito domašaj vjere« (KKC, br. 66).

........

Crkva je prihvatila fatimske poruke i stoga što ta objava sadrži istinu i poziv koji su u svojoj jezgri istina i poziv samog evanđelja. »Obratite se – činite pokoru – i vjerujte Evanđelju« (Mk 1,15). Taj je poziv upućen na početku XX. stoljeća. Dakle, upućen je suvremenom svijetu i čovjeku, a upućen je i nama, ljudima trećeg tisućljeća. Fatimska Gospa očito »čita« posebnom pronicljivošću »znakove vremena«, znakove našega današnjeg vremena. Zato dobro zaključuje, tada kardinal, Joseph Ratzinger, koji sažimajući fatimsku poruku kaže kako je iz toga mjesta upućen »ozbiljan signal koji se suprotstavlja vladajućoj nepromišljenosti, poziv na ozbiljnost života i povijesti, na opasnosti koje prijete čovječanstvu.

I kad sam Isus razmišlja o ovome, ne boji se reći: ’Ako se ne obratite, svi ćete propasti’ (Lk 13,3). Obraćenje – Fatima to naglašava – potreba je kršćanskoga života. To bi vjernici trebali znati na temelju cijeloga Pisma’.«”

Djelomično preuzela s IT: „BS_2_18 _ Karlic o Mariji.pdf”

11.08.2021. 19:14