I dok plačeš sa mnom u tišini,
u tom polumraku naših želja,
moja duša traži te u velikoj visini
gdje su moždane joj ponad čelja
i gdje nedostižno sunce uvijek odlazi.
Pratiti te, lijepo li je, poput putovanja
što ne završava, a sve bliže dolazi
kao da je pronašla me duša obećanja.
Još je bolje tebi ljubiti me i od sebe davati,
samo da ti nije tuge te zbog mene
koja ipak daruje ti da me možeš upoznavati,
a to skida s moga čela uporne sve sjene.
Svi nam kažu da smo jako različiti,
da to neće ići jer smo poput slijepe ceste,
a ne vide kako počeli smo naličiti
u toj tajni naše vjere i molitve česte.
Premda griješim, a za druge nemam suda,
premda odbijam sve daleko od stana
u kojemu, ako hoću, mogu biti čak i luda,
ipak ova naklonost je silno razlistana
jer sam navikla na tebe i na suze.
Znam da moje borbe tebe bole više
jer ja konačno ne vidim svoje uze,
osim ove spone što me drži tiše,
koju nisam očekivala u planu
što ga pomno održavam u praznini.
Dao si težinu jaku mome dlanu
što se nalazi sve češće na tvojoj razini.
Ne može se, ne mora se unaprijed sve znati
što je Gospod Bog priredio za svoje.
Još sam bila privezana kad je počeo me zvati
i kada me poslao na dveri tvoje.
A sad, evo, već je sa mnom sasvim jasno
da bih mogla, tako usamljena, u životu dati,
još da imam i to prijateljstvo krasno.
Konopci su pukli u tom vatrometu blagodati.
24.08.2021. 22:09
No comments:
Post a Comment
just do it