Zima u rosi

 

Sunce babljeg ljeta

i vjetrovi njegovi

sjećaju me dana zime

kad je Ponoć sveta,

kao i snjegovi,

i kada dobivam svoje ime.

Uvijek iznova,

iako sam sve starija kost

i od umora ne mogu poći,

dolazi mi kao ljubav nova

ta slatka i draga nevinost

kroz koju mi duša mora proći.

Hvalim Boga za te zapovijedi

što od mene čine istinu i red,

ono za čim težim dušom svom,

mada život već odavno sijedi.

Ići ću za Tobom, pratiti Tvoj slijed

da me, Kriste, rodiš u trenutku tom.

Iz mene mi duša već izlazi,

a umor je dočekuje na ruke

da se vjetri sa mnom ne igraju.

Usnulu moj Bog me pronalazi

jer On zna sve moje muke,

čak ni ptice više ništa ne pitaju.

Odjednom se budim, sasvim čila,

uzimam i lijekove za ravnotežu

protiv bablja ljeta što me nosi.

Mila mi je zima, sasvim mila,

njome zrake sunca se protežu

poput mirisave mladosti na rosi.

25.08.2021. 20:54