Crno, modro nebo mračno
povremeno bliješti s pratnjom groma,
a ja otkrivam si svojstvo mlačno
po kojem ne vidim usred vlastitoga doma
pa mi drugi netko mora doći
pokazati što je vrijedno, nebo bruji,
da pomogne očiglednoj mi sljepoći:
mjesto stiha svoga pratim kako vjetar huji.
Svaki stih mi Anđeo prinese
da osvijetli što u njem je govor lijepi,
a ja čeznem da me sa sobom odnese
gdje me ovo tmasto svođe krijepi.
Evo, pljušti! Evo prekrasnoga pljuska,
samo da nam dugo ne potraje,
a sa moga srca kao da je spala ljuska:
začuđeno čitam sve što Anđeo mi daje.
Tada spoznah da mi je posudio svoj vid,
divan Anđeo bez određena imena za mene
pa ga zovem „moje svjetlo”, da me nije stid
što sam izbacila pjesme što mi pažnju plijene.
Anđele, stražaru ove burne i olujne noći,
uvijek pamtila bih tu mi spoznajnu divotu,
tu oluju srca moga, dar mi pjesničke te moći
koju posipava Gospod Bog po mom životu.
Mnoge lijepe misli mi je dao,
meni, punoj udivljenja službenici,
ali to je već o meni davno znao,
sve o svojoj beskorisnoj sluškinjici.
Svakog dana molim za te, Anđele, ti, svjetlo,
ti si došao mi s jarkom munjom sa nebesa.
Znam da molio si za me kada došao si s vjetrom,
a za tebe moli, tebe ljubi nesuđena poetesa.
31.08.2021. 20:45
No comments:
Post a Comment
just do it