Ulazak u Nebo

„ Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla
blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On (Isus) im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«  Lk 4,18-21”

Čovjek je čovjek po onome po čemu je drugačiji od životinja, biljaka, vremenskih prilika, prirodnih pojava, raznih stvari i predmeta, onih koji postoje na zemlji i onih koje izrađuju ljudi za svoju upotrebu.

Čovjek se po mnogo čemu razlikuje od brda i dolina, od oblaka, kiša i snjegova, od mora i morskih bića, od sunca i mjeseca.

Razlikuje se od biljaka koje uvijek imaju korijenje što ih veže za neko mjesto, razlikuje se od životinja koje žive po svojim životinjskim nagonima. Biljke se daju ubrati i uzgajati od čovjeka, životinje se daju pripitomiti – od čovjeka.

Čovjek je gospodar i upravitelj na svijetu i u svijetu.

Jer dobio je takvo ovlaštenje odozgo, iz velikih visina postojanja, od samoga Bitka svega.

Čovjek može primijetiti da ima razum i govori razumno iako se može glasati kao mnoge životinje.

Čovjek vidi i sam da životinje, biljke i planine ne mogu tako stvarati kako stvara čovjek, ne mogu istraživati sve tajne koje se pojavljuju na svijetu, u svemiru.

No, čovjek ne zna uvijek da je različit od svega drugoga po svome povjerenju koje ima prema sebi, nekim drugim ljudima, čak i prema životinjama za koje vjeruje da imaju povjerenja u čovjeka.

Ne, životinja nema povjerenja, životinja ima druge razloge zašto je poslušna gospodaru, ona se ponaša prema tjelesnim iskustvima.

Povjerenje čovjeka postoji jedinstveno i različito od svega drugoga, postoji kao naklonost i ljubav koje mogu biti veoma dobro usmjerene, ali također mogu biti loše kao što je povjerenje prema onome koji povjerenje ne zaslužuje, naklonost prema životinjama koje često iznenade čovjeka svojom agresivnošću prema gospodaru; ljubav može biti ljubav za dobro, ali i ljubav prema pogrešnim stvarima, prema zlim činima, prema neurednom životu.

Planine ili pustinje, koje ljudi istražuju, izgledaju kao da su ponekad jako prijateljski naklonjene ljudima, ali su također i strašni neprijatelji čovjeka kada čovjek učini nešto što nije dobro za prirodu.

O tome zapravo odlučuje ona Egzistencija koja je iznad svega.

To nisu vanzemaljci iz svemira.

To je Bog, Stvoritelj svega, čak i kad bi bilo vanzemaljaca, Božji bi bili, od Boga stvoreni jer Bog je Vrhovno Biće koje vlada svime što postoji i što ljudi vide, ali često i ne vide.

Ljudi ne vide uvijek da su svi ljudi religiozni.

Mnogi kažu da je religioznost slabost ljudska.

To je zato što je čovjekova ljubav i naklonost često usmjerena na zlo, umjesto da slavi svoga Boga koji ga je stvorio i daje mu vječni i dobar život.

Sve ono što Bog učini čovjeku koji Ga ljubi, izgleda mnogim ljudima nemoguće i nevjerojatno. To nije zato što su mnogi ljudi nereligiozni nego zato što im je religioznost na niskom stupnju, vapi za pogrešnim stvarima, ljubi zlo.

Kada ljudska religioznost ne zna ljubiti Boga, sve što je Dobro, ta religioznost postaje praznovjerje i krivovjerje.

Može se ispravno vjerovati i biti pravilno religiozan.

Može se također još bolje vjerovati, još točnije, još pravilnije, jasnije, čvršće jer nagrada slijedi svakome tko „pogodi” kako i što je dobro vjerovati, a što nije.

Nagrada ogromna slijedi svakome tko povjeruje svome Stvoritelju sve i slijedi Njegovu Objavu ljudima, Njegovu riječ i pravila. Nagrada su ono što svi drugi ljudi nazivaju čudima ili lažima, ili umišljenim događajima, ili jednostavno nemogućim i nevjerojatnim stvarima jer ljudima koji ne slijede Stvoritelja, Bog ne može dati razum i razboritost, otvoreno srce, svoga vlastitoga Duha i duhovnost u kojoj čovjek otkriva puno lakše i brže sve tajne postojanja.

Praznovjernom čovjeku je sve moguće što god takav čovjek zamisli ili umisli.

No čovjek koji ljubi svoga Stvoritelja jako dobro zna kako on sam nije upravitelj mogućega i nemogućega već o tome odlučuje Gospodin Bog koji čini ono što je čovjeku nemoguće ako čovjek ne živi u prisnom zajedništvu sa svojim Bogom.

Bog nije čovjeku dao religioznost i povjerenje, vjeru i ljubav zato da bi ljudi bili robovi.

Ljudi robuju svojim kućnim ljubimcima, robuju svojim upraviteljima, robuju medijima, robuju bankama, robuju svojim predrasudama, robuju kad ljube zlo, robuju tom zlu, robuju svojim grijesima.

Bog je Istina i dao je vjeru i ljubav ljudima koji Ga slijede da bi svi oni prestali biti robovi, robovi grijeha, robovi svega i svačega, robovi laži i zavaravanja. Bog je dao vjeru ljudima da ih oslobodi svakoga ropstva, jednom riječju ropstva grijeha ljudskih, udaljavanja od prave vjere u pravoga Boga.

Da bi čovjek „pogodio” u pravu ljubav, pravu vjeru i pravoga Boga koji je jedini Dobro, jedini je Pravi Bog, mora znati iskreno zamoliti vjeru od Boga, slijediti Bogočovjeka Isusa i Njegovu Majku Mariju, krstiti se u Kristovoj univerzalnoj i jedinstvenoj, apostolskoj i evanđeoskoj Katoličkoj Crkvi gdje će promatrati život i djelo, smrt i uskrsnuće Boga i Čovjeka Isusa Krista, Boga koji sam sebe zove Sinom Čovječjim. On je jedini Put do Obećane zemlje, kraljevstva nebeskoga u kojemu se vjernik oslobađa svakoga ropstva. 12.08.2021. 10:10

Za svoga vjernika Bog će otvoriti vrata neba gdje prebiva Bog sa svojim anđelima i sa svojim svetima, ljudima koji su već povjerovali prije, a nisu umrli nego žive.

Za svoga vjernika Bog je pripremio nevjerojatna uslišanja svih molbi.

Svome vjerniku Bog zdušno pomaže u pravilnoj vjeri.

Svome vjerniku Bog daje sebe samoga u otajstvu Euharistije, a On sam je čisto milosrđe.

Svoga vjernika Bog će obilno okupati u Milosti svojoj.

Bog će svome vjerniku dati kušnje kako bi ljubav između Boga i vjernika bila čvrsta i prokušana, a tada će Bog uskrisiti vjernika od smrti na vječni život i vjernik Božji više nikada neće moći biti rob, čak niti rob smrti jer više nikada neće moći umrijeti nego će živjeti kao pravednik. No, bit će potpuno drugačiji od onoga dana kada je tek povjerovao prvi put u svoga Stvoritelja, u svoga Spasitelja Isusa Krista.

„8 Savršen je zakon Gospodnji – dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči;
9 prava je naredba Gospodnja – srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje;
10 neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni,
11 dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.

15 Moje ti riječi omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem tvojim.
Gospodine Bože, hridi moja, otkupitelju moj! Psalam 19, 8-11.15”