Stih mi traži što je veće, bolje,
što je sveto Dobro mome biću.
Nespoznatljivo je ovdje dolje
gdje u rosna jutra molitvice sviću,
gdje se radost kao leptir budi
da ta svitanja bi bila poticajna
za ljepotu duša mnogih ljudi,
iako je ona sasvim običajna
onome tko blizu svete je Obitelji.
Morao bi biti takav čitav dan
gdje su vjernici svi Isusovi žitelji.
Morao bi biti takav čak i san.
Kad bi meni bilo, Josipe prečisti,
svakog jutra letjeli bi srokovi
u nebesa kao mali Kristi,
bili bi mi sveti životni tokovi.
I dok učim koliko je dragocjena šutnja,
kontemplacija pobjeđuje mi snove
za koje mi kažu da su kao lutnja
koja te odvede u predjele nove,
ali to je samo stupica za mnoga.
I u noćima se moli ili bdije
da bi slušalo se samog Boga
od kojega duša sve spoznaje pije.
Da su snovi, da su takvi snovi moji
kao što su rijetko kada
pa da Duh mi kontemplaciju iskroji
da me uvijek prati čvrsta nada!
Ne znam što bi tada bilo,
tako, i bez kušnji, i bez noćnih borbi.
Sakrivam se anđelu pod krilo
da bi stih mi napio se svetih tvorbi,
zato molim tebe, Josipe presnažni,
da me ti podučiš plodnosti od stiha;
da mi kažeš koji nisu nikad važni.
Da mi šapneš kad se rađa pjesma tiha.
21.08.2021. 20:58
No comments:
Post a Comment
just do it