Hodaj s Gospodinom

 

Izabrani narod Božji dobio je Zakon po Mojsiju i Aronu, u prastara vremena, na slavnome brdu Sinaju podno kojega je taj narod iščekivao vrlo nestrpljivo da Mojsije siđe k njima nakon razgovora sa samim Bogom. Mnogi su nakanili sami sebi odrediti božanstvo te načiniše od istaljenog nakita zlatno tele kojemu se klanjahu.

Žeđ za Bogom bila je velika, a još veća je bila potreba za Božjim smjernicama i uputama o životu, o tome što i kako je potrebno činiti da bi čovjek dostigao sreću i mir.

Kad je Mojsije konačno sišao sa pločama Zakona koje je Gospodin Bog ispisao (Izl 34) i nakon što su kažnjeni oni koji su bili nestrpljivi i načinili zlatno tele što mu se klanjahu, Mojsije, uz Aronovu asistenciju, objavi sve što mu je Gospodin govorio.

Tako je Izabrani narod dobio svoj Zakon, Božju Riječ na pločama Dekaloga. Bile su to Zapovijedi za narod, njih deset od kojih se prve tri zapovijedi odnose na odnos naroda prema Gospodinu, a ostalih se sedam odnosi na međusobni odnos vjernika čitavoga Naroda.

Naravno da je Gospodin morao kao prvo zapovijediti svima da je On Bog koji se objavljuje narodu i jedini i jedincati Bog kojemu se smije i mora narod klanjati. Drugih i drugačijih bogova, ili zlatne teladi, ne smije biti u Božjem narodu. Druga zapovijed napominje da se o Bogu može, mora i smije govoriti samo uzvišenim i prikladnim rječnikom, odnosno da se narod Bogu mora zahvaljivati i slaviti Ga, a ne mrmljati protiv Boga, psovati Ga ili se pobuniti protiv Božjega Zakona. Treća Božja zapovijed zahtijeva da se slavi sedmoga dana počinak u Gospodinu dok se ostalih šest dana u tjednu mora uobičajene poslove raditi.

Ostalih sedam Zapovijedi govore o tome kako valja poštivati roditelje (4), kako se ne smije ubiti čovjeka, niti prolijevati krv, osim one žrtvenih životinja (5); nadalje, ne smije se griješiti bludno (6), ne smije se reći lažna svjedočanstva (8), ne smije se ukrasti ništa nikome (7), ne smije se poželjeti tuđega bračnoga druga (9) i ne smije se niti poželjeti ništa što je tuđe (10).

Oni koji su bili poslušni i slijedili tih deset Božjih Riječi, uživali su veliku naklonost Božju, živjeli i umirali u Milosti te vjerojatno stigli brzo u raj.

No, kako i danas, tako i nekada, većina nas je tvrdovratih prema Zapovijedima, rijetki ih slijede, mada je dovoljno sasvim malo dobre volje da bi se spoznalo kolika je ogromna vrijednost životna sadržana u tim osnovnim pravilima koja je Gospodin dao ljudima, svojim stvorenjima, kao uputstvo za sreću i mir.

Očigledno je da Božji Zakon nije donio ljudima blagostanje, stanje vjernosti i mira u duši. Izabranom narodu je to bilo previše neostvarivo, slijediti Zakon.

Kroz dugi niz godina dolazili su razni proroci i upozoravali narod, odnosno starješine naroda da skreću s dobroga puta i da su zločinci koji neće dobro završiti. Naravno da su oni koji su slijedili Gospodina bili uspješni u svemu i postali slavni nadaleko.

Ono malo dobre volje da se pokuša slijediti Zakon, dovodi čovjeka u sve snažnije stanje povjerenja u Boga, u sebe i u sve druge ljude. Čovjek postaje svjestan kako je neznatan i nesposoban, a istovremeno spoznaje veličinu Boga koji je uvijek prisutan kako bi svatko mogao hodati s Bogom kroz život. Čovjek u Zakonu nalazi svoju, a zapravo Božju veličanstvenost i pravednost.

I dan danas tih Deset zapovijedi ima univerzalnu vrijednost, a tako će ostati i u buduće.

Gospodin Bog je nakon izvjesnog vremena poslao Sina, svoju Riječ na zemlju, k ljudima da ne pogine niti jedan koji vjeruje Božjem Sinu, Gospodinu Isusu Kristu nego da ima život vječni, u izobilju da ga ima.

Dok je hodao po zemlji kao Utjelovljena Riječ po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne Djevice Marije , Gospodin Isus je uvijek ljudima koji bi Mu vjerovali napominjao da ih vjera spašava, ali također da je došao Zakon ispuniti. Dakle, čovjek koji ne može slijediti Zakon, a vjeruje srcem da je Isus Krist Gospodin i ustima ispovijeda tu vjeru, postaje uspješan sljedbenik Zakona kao što postaje i uspješan sljedbenik Kristov.

Ako pak ima netko tko se uglavnom drži onih Deset zapovijedi, taj već vjeruje i prepoznaje Gospodina istoga časa kada ga Bog pozove.

Valja ovdje napomenuti da su vjera u Isusa Krista i Božji Zakon komplementarni, podudarni u ljudskom srcu, kompatibilni. Zakon bez vjere ne ide kao što ne ide niti puka prazna vjera bez vršenja Zapovijedi. Tako čovjek duhom i tijelom postaje istinski vjernik jednoga i jedinoga Boga koji je sve stvorio, sve održava i svime upravlja.

Kako nas uči Sveti Pavao, a i Otac naše vjere Abraham te mnogi drugi ljudi, čovjek od Zakona ne postaje sam po sebi pravedan i dobar ako nema i vjeru u Božjega Sina. No, niti vjera, koja spašava ljude, a odnosi se na Gospodina Isusa, ne čini čovjeka pravednikom samo tako.

I Zakon i vjera zapravo uče čovjeka da se umije predati Bogu koji mu može i ne mora dati kušnje, više vjere, milosrđe i opravdanje, to jest pravednost i dobrotu.

Zločinac i nevjernik može zavladati ljudima, ali ne može prevariti Gospodina Boga. 19.08.1021. 05:08

Prispodoba o svadbenoj gozbi

1Isus im ponovno prozbori u prispodobama:

2»Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu.

3Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći.

4Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«

5»Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom.

6Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.

7Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.«

8»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.

9Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«

10»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.

11Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.

12Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi.

13Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’

14Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« Mt 22, 1-14