Tjeskoba i nada posljednjih vremena

„Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” 2 Kor 4,10

Za razliku od straha, koji izazivaju bića ovog svijeta, za razliku od brige koja je znak naročite skrbi ili pretjerane zaokupljenosti nekim sasvim određenim poslom ili trenutnim zadatkom, za razliku od svega toga, tjeskoba odaje nemir koji izvire iz dubina mene, nesigurnost pred smrću ili uopće budućnošću.

U Bibliji, barem u njenom grčkom prijevodu, taj se osjećaj javlja tijekom kazivanja u kojima se javlja neka od slijedećih riječi.

One koji su pod opsadom muči AGONIA glede ishoda borbe.

Hrabrost napušta onoga koji se nađe u tjesnacu, u škripcu, u ćor-sokaku komu nema izlaza – APOREO, APORIA.

Izraz SYNEKHOMAI sadrži predodžbu zatvorenosti, opkoljenosti: čovjek je zahvaćen, prikliješten, prigušen, zarobljen strahom ili bolešću;

ili je potišten, bačen u bijedu – STENOKHORIA.

1. Savez Gospodina Boga sa svojim narodom jamči prisutnost Gospodina obećanja; ali ona ovisi o čovjekovom vjernom opsluživanju Zakona, tako da je takva sigurnost neprestano ugrožena opasnošću da se sprhne pred stvarnošću.

Jakov, koji je stigao do prijelaza na rijeci Jabolu, našao se u škripcu (EPORELTO: Post 32,8). Ipak, on u tom času ima iza sebe ponovljene saveze što ih je Gospodin sklopio s njegovim ocem i s njim samim. U odnosu pak na svog brata Ezava, on će se suočiti sa stanjem koje ga baca u tjeskobu. Rve se s anđelom Gospodnjim, gubi, ali pri tome postaje siguran da je Bog s njime.

Ilija, legnuvši pod smreku, očajava:najradije bi umro (1 Kr 19,3 sl.). Uviđajući (krivo) sveopći otpad naroda, ne smatra li s pravom da mu je život promašen? No, kao kasnije Isusa u Getsemaniju, anđeo ga Gospodnji krijepi te može nastaviti put sve dok ne susretne Gospodina koji će ga vratiti na pravi put.

Sav narod utonuo je u tamu. Nije li on u tjeskobi? I Jeremija je utučen, napušta ga hrabrost pred glađu što mori narod – on je, naime, tu kao onaj koji ima očuvati Savez. No, kad je riječ o njemu samome, njegova je reakcija drugačija: kad ga progone, on proklinje dan kad se rodio, ali ipak nalazi ishod u utoku Onome koji ga može osvetiti i zaštititi.

S Jobom probija muka oko individualnog spasa. Joba hvata strah i on plače; „obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega se bojah”, govori obuzet gorčinom duše svoje. „Strah ga je Gospodnji zahvatio”. Najzad, ne rabeći same te izraze, Pravednik u svojoj tjeskobi viče Bogu koji ga može spasiti iz nevolje (THLIPSIS).

U svim tim slučajevima središnje mjesto pripada pojedincu, jer na nj vreba smrt; nad njegovom tjeskobom lebdi neka nesigurnost, zato što je Božja stvar umiješana u njegovu. Mojsije u prvi mah također zaziva smrt, no, ako ga kasnije i obuzima tjeskoba, biva to samo u vezi s otpadom naroda. Kad moli Boga da ga izbriše iz knjige života, zajedno s narodom, on se solidarizira sa svojom grešnom braćom, mada pri tom ostaje siguran da će Božja ljubav pobijediti.

2. Takvu tjeskobu može, uistinu osjetiti srce svakog čovjeka, ali s Isusovim dolaskom razlog za nju se mijenja. On je na sebe uzeo ne samo strah pred smrću već i strašnu svijest o neizvjesnosti, nesigurnosti. U Maslinskom vrtu obuzeo ga je jad, strah, osjećaj stiske i užasa (Mk 14,33 sl. ) i tako je On u sebi sažeo tjeskobu pravednika svih vremena, s jaucima i suzama, moleći se Onomu koji Ga je mogao spasiti od smrti, usklađujući najzad polako svoju volju s voljom Očevom. Došao je anđeo, i ovaj put, da okrijepi Onoga koji se do te mjere bori da se znoji krvlju, a koji potom „ustade” pobjednički, sposoban da se suoči sa svojom sudbinom.

Silazeći do dna ljudske tjeskobe, Isus „postade svima koji Mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” ( Heb 5,9); On stvara novo, neopozivo vrijeme. Doista, čin kojemu se vjernik obraća kako bi osigurao kvalitet sadašnjice što je proživljava, dogodio se u prošlosti, ali on izranja izvan vremena i povijesne nestalnosti u njegovoj su vlasti (Otk 1,5). U Isusu tjeskoba nije dokinuta, ali je stavljena na svoje mjesto,, jer nada biva od sada sigurnost, a smrt plodna.

3. U srcu vjernika tjeskoba može biti doživljena na dvojakoj dubini i širini. Evo Pavla kako je suočen s vlastitom smrću: „...tako da smo izgubili nadu u život. Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, (ali to bijaše) da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve” (2 Kor 1,9; 5,4). On, naime, zna da nas ništa rastaviti neće 'od ljubavi Kristove: ni nevolja, ni tjeskoba' ( Rim 8,35.38). Tjeskoba nestaje u odlučnoj sigurnosti da je u Kristu smrt pobijeđena (1 Kor 15,55). Smrt čak dobiva i smisao, otkupiteljsku vrijednost, kad se sjedini s Isusovom smrtnom borbom: „smrt očituje svoju silu u nama, a život svoju u vama” (2 Kor 4,12).

Ali tjeskoba se može ponovno javiti na dubljoj razini. Tada se ona odnosi ne jednostavno na smrt nekog čovjeka, niti na njegov osobni spas, jer on zna iz nadanja da je taj spas stečen (Rim), već se javlja u suočenju sa slobodom drugih, sa spasenjem drugih. To je ona tjeskoba iz koje vapije Pavao kada, poput Mojsija, želi biti anatemom svojoj braći po krvi (Rim 9,1); želi trpjeti, suosjećati (SYNPASKHEIN) s Kristom: svijet, naime ostaje uzdisanjem sve do svršetka; tada nada očituje svoju drugu dimenziju: ona nije samo sigurnost već i iščekivanje, postojanost, zaslugom Duha. Eto zbog čega Apostolom ovladava (SYNEKHO) Kristova ljubav (2 Kor 5,14), upravo kao što je i Isusa bila svladala (SYNEKHOMAI) perspektiva vlastite žrtve (Lk 12,50); i on je prepušten jadima i tjeskobama (STENOKHORIA: 2 Kor 6,4) ali ipak nije bezizlazno satrven (APORIA 4,8). Kristova smrtna borba traje sve do svršetka svijeta.

Ako, dakle, kršćanin i može u vjeri prevladati tjeskobu koja ga pritišće u vezi s njegovom smrću i spasenjem, on u isti mah može ipak proživljavati neopisivu tjeskobu živeći zajedništvo s cjelinom udova Kristova Tijela. Sigurnost i nesigurnost u srcu vjernika ne stoje na istom planu i ne odnose se na isto. ( Dufour, str. 1352). 23.08. 2021. 20:20

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!«

Lk 12,49-50