Svjetiljka svim narodima

Uznesenje Marijino, Crkva svete krunice, Lourdes

Svjetlo naroda ( Lumen Gentium ), Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog vatikanskog sabora, glava VIII, članak 59.:

„Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije nego li izlije od Krista obećanog Duha, vidimo Apostole prije dana Pedesetnice kako 'jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s Njegovom braćom (Dj 1,14)', i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već kod navještenja bio osjenio. Napokon je Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara (Otk 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.”

U vrijeme kad je Isus ispunjavao svoje poslanje na zemlji pojavi se Njegov preteča Ivan Krstitelj, isti onaj koji je zaigrao od veselja u Elizabetinoj utrobi kada ju je posjetila s Isusom trudna Djevica Marija iz Nazareta (Lk 1,44). Bijaše odrastao u pustinji i propovijedao kao posljednji prorok u Bibliji skori dolazak dugo očekivanog Mesije te je krštavao vodom svakoga pokajnika na otpuštenje grijeha.

Židovi su mislili i pitali nije li Ivan zapravo starozavjetni prorok Ilija jer su očekivali ponovni dolazak Ilije. To je značajna tema židovske eshatologije, nauke o posljednjim stvarima, kao što je zabilježeno i u Knjizi Henoka. Uznesenje Henokovo također se spominje u Knjizi Postanka:

„Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se Metušalah.

Henok je hodio s Bogom.

Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri.

Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina.

Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze. (Post 5,21-24).”

Dakle, uznesenje pravednika na nebo nije nikakva novost u Svetom pismu. Naročito se zna da je Iliju Bog uzeo u nebo pred očima proroka nasljednika Elizeja i pedeset proročkih sinova:

„I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao:'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih na dvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe. Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: 'Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!' (2 Kr 2,7-15a).”

Starozavjetni prorok Malahija također spominje Iliju:

„Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju (Mal 3,23-24).”

Također i u Knjizi Sirahovoj nalazimo spomen na Iliju:

„Određen si u prijetnjama budućim, da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život ( Sir 48, 10-11).”

Isus Krist ustvrdio je da je Ilija došao u osobi Ivana Krstitelja: izvršio je poslanje koje su Židovi očekivali od Ilije.

Isus tumači kako to treba razumijeti:

„Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ali najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega. Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju. Svi su Proroci i Zakon proricali o Ivanu. On je – ako ćete pravo – Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje! (Mt 11, 11-15).”

Ovo očekivanje, upravljeno k posljednjim stvarima, ispunjuje se u Ivanu Krstitelju (Dufour, str. 327), ali nekim tajnovitim načinom, jer Ivan nije Ilija (Iv 1,21.25): ako njegovo propovijedanje i obraća srca sinova k njihovu ocu, on ipak nije onaj koji umiruje Božju srdžbu.

Ivan Krstitelj ostvaruje u sebi lik Ilije što se tiče pokore koja se vrši u pustinji, no najuzvišenije značajke toga ispunja Isus. Od zgode u Nazaretu On određuje narav svog univerzalnog poslanja povezujući ga s Ilijinim (Lk 4,25 sl.). Čudo u Sarepti na vlas je slično onome u Naimu. Ilija čini da s neba pada osvetnički oganj; Isus donosi novi oganj, oganj Duha Svetoga. Na Maslinskoj gori Isusa tješi i krijepi anđeo jednako kao i Iliju u pustinji, ali, za razliku od Ilije, Isus nije tražio da umre. Ilija je uzet na nebo dok je njegov duh počinuo na Elizeju i time je on predslika Kristova uzašašća, nakon kojega će Krist svojim učenicima poslati ono što je Njegov Otac obećao.

Oganj Duha Svetoga kojega se također očekuje kroz Bibliju poslat će sam Isus s Ocem nebeskim na svoje apostole i veliku skupinu vjernika. Dar Duha Svetoga vječni je dar i samodarivanje Boga čovjeku. Od začeća Marijina po Duhu Svetome jasno je da je ona privilegirana žena u čitavom svijetu, da je bezgrešno začela Isusa po tom istom Duhu koji njoj očigledno nije bio ništa strano kao ni proroku Iliji ili čak i Henoku koji je, kao mnoge osobe u Bibliji, hodio s Bogom. Očigledno je da Duh Sveti ne može sići na sve ljude i na čitav svijet prije nego što Isus uzađe na nebo i sjedne s desna Boga Oca. Silazak toga slavnog i dugo iščekivanog Duha označen je plamenim jezicima nad glavama vjernika, darom glosolalije, razumijevanja i govorenja mnogih jezika. Također nam se Bog daruje kada se rodi pod okriljem Marije, Josipa i pastira te trojice mudraca; daruje nam se kada se krsti na rijeci Jordan, daruje nam se kada prepušta dobre volje svoj život za otkup svih ljudi od zloduha i grijeha i, budući da je Sin Božji dao svoj život božanski i ljudski za sve ljude, Isus Krist je mogao zaista i može do vijeka krstiti u svome svetome imenu svakoga vjernika ognjenim svojim Duhom koji je vjernicima nepobjedivi Branitelj.

Marija je sigurno, između ostaloga, i slika Crkve Kristove koja darom Duha Svetoga postoji u svijetu kao tijelo Kristovo kojemu su svi vjernici udovi, a Krist mu je glava.

Svaki čovjek ima svoje mjesto, ali Marija je po svuda, kraljica neba i zemlje, majka Crkve, tješiteljica i uslišavateljica sviju srdaca koja se obrate po njenom zagovoru.

Kako onda da i Henok, i prorok Ilija kao pravednici doživljavaju da ih Bog uzme k sebi na vječni život, a da Bogorodicu, poniznu i ustrajnu u molitvi, ne bi Bog uzeo na času napuštanja ove zemlje?

Kako onda, kada pravednici ustaju iz svojih grobova po smrti Sina Božjega Isusa Krista na križu, Blažena Djevica Marija da ne ustane sa zemaljskoga života u vječni život odmah, kao i mučenici poradi Krista koji živi mole sa svima svetima za nas, zemljane?

Kako onda, kad i Ilija može svoga duha ostaviti Elizeju u nasljeđe, da i Marija, koja je začela Isusa našega po tom istom Duhu, ne bude po Njemu uznesena u nebesku slavu?

I što je, i tko je Duh Sveti?

Sveti Ivan, Evanđelist, tvrdi uvjereno da je Bog ljubav (1 Iv 4,16) pa tada i Treća božanska osoba u Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu mora biti isto.

Jer kako čovjek bez ljubavi može biti pravednik kojega spašava Isus?

Možda nam molitva Isusa Krista Bogu Ocu može malo više ukazati na odgovore na ta pitanja. 07.08.2019. 14:40

Iz Isusove velikosvećeničke molitve u Evanđelju po Ivanu, glava 17:

„Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi... da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!... Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima (Iv 17,11. 21. 26).”