Svjetlosni dar

Vjerovati izgleda mi tako

kao što je haljine presvući

ili prihvatiti rado s neba dar.

Vjera ne stiže polako,

ona traži čvrsti zagrljaj i vrući,

brzi boj za plemenitu stvar.

Ona samo jedan zahtjev ima,

uprijeti svom snagom

i pronaći svjetlo u mrklini.

Sve se drugo na nju prima

i sve ide njenim tragom,

čak i nevjerica u dubini.

Ipak, kad pogledam ljude,

sami križevi i muke,

ne vidi se ta ustrajnost

već se duše međusobno kude,

tihe ispuštaju jauke,

pridržavaju si tajnost.

Vjera nije nasljedna u genu,

makar ona sva je baština od Križa,

stara kao Sveto pismo.

Vjernik žanje radost njenu,

mada prepuna je sumnji, kriza

što ih nikada mi tražili nismo.

Kada Bog poklanja vjeru,

nije moguće odbijati.

Ona ne može se ni uzvratiti,

ne može se uzeti na mjeru,

ali duša može je upijati,

a Bog želi svako vjerno srce pratiti

jer On čuva u svom imenu presvetu

svaku dušu koja hrli Gospodinu Kristu,

sve te duše koje Sinu Bog je dao

kad je darovao sebe po svem svijetu.

Isus Duhom vraća Ocu dušu istu,

ali zaljubljenu, koju prije nije znao.

Tako vjerom svojom čovjek postaje

dionikom svega nebeska Božanstva,

mirno može tada reći da je mali bog;

samo mu je važno da nikada ne ostaje

sam bez svjetla vjerskoga prostranstva,

da nauči s izvora piti svaki Kristov slog.

11.08.2019. 22:43