Rekoše
mi mudri ljudi
da
se povremeno gubim
od
svakoga znanja,
da
me jutro uzaludno budi,
da
ne pazim, da ne ljubim,
da
sam luda stanja.
Saznali
su nekim putima
da
je bolest uzela mi maha,
da
mi pomoći ne mogu
pa
su stoga robili se ćutima,
pustili
me iglicama sitna praha,
čekajući
me da odem Bogu.
Ti
si, Kriste, me usmjerio
gdje
Te najbrže ja hoću naći,
u
nutrini koja sva je bila kriva
pa
si mi u svome srcu ovjerio
sve
što ljudi ne žele dotaći,
u
čemu sam uvijek bila živa.
Što
je koga briga što ja imam s Tobom,
zlatno
sunce u grudima tijesnim,
živa
uspomeno na sve sive dane,
Uskrsnuće
koje našlo me je tamnim grobom?
Što
je koga briga u mislima grešnim
što
sam sjetna kad mi zora svane,
kad
me anđeo prozove s istoka visoka
da
mu šapnem što sam noću naučila
kad
me svjetovao, sve u snovima,
kad
je svirao mi melodiju sroka?
Nikada
se više nisam kao nekad namučila
kad
je razvezao moje srce s okovima.
06.08.2019.
20:06
No comments:
Post a Comment
just do it