Tuesday, August 6, 2019

Iglice sitna praha



Rekoše mi mudri ljudi
da se povremeno gubim
od svakoga znanja,
da me jutro uzaludno budi,
da ne pazim, da ne ljubim,
da sam luda stanja.


Saznali su nekim putima
da je bolest uzela mi maha,
da mi pomoći ne mogu
pa su stoga robili se ćutima,
pustili me iglicama sitna praha,
čekajući me da odem Bogu.


Ti si, Kriste, me usmjerio
gdje Te najbrže ja hoću naći,
u nutrini koja sva je bila kriva
pa si mi u svome srcu ovjerio
sve što ljudi ne žele dotaći,
u čemu sam uvijek bila živa.


Što je koga briga što ja imam s Tobom,
zlatno sunce u grudima tijesnim,
živa uspomeno na sve sive dane,
Uskrsnuće koje našlo me je tamnim grobom?
Što je koga briga u mislima grešnim
što sam sjetna kad mi zora svane,


kad me anđeo prozove s istoka visoka
da mu šapnem što sam noću naučila
kad me svjetovao, sve u snovima,
kad je svirao mi melodiju sroka?
Nikada se više nisam kao nekad namučila
kad je razvezao moje srce s okovima.
06.08.2019. 20:06

No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts