Slavlje života

Katedrala Milano

Prostori svemira padoše na me,

a bijah k'o ptica smrznutih krila;

nisu me dirnule velike sanje,

nije me dotakla crta od slame,

ni velika snaga što čudo je bila

već samo u mnoštvu velebno zdanje,

čista poezija prečista duha

koja se mjeri s najvećim kulama

ovoga svijeta i civilizacije.

Nisu je stavili u red slavna ruha,

niti o njoj bi pisala panorama

koja ne bilježi sve vibracije.

I što dublje u smrtnost ponirem,

to bliže sam Tebi, Gospode, Kriste,

Živote, početku moj i svršetku

jer u mračnim Te dubinama nazirem

kao dušu neke obijeljene biste

i kao njenu nevidljivu klijetku.

Jer smrt, to sam uglavnom ja,

a tamo me uvijek Ti dočekuješ

s krilima nebeska Proviđenja;

jer Ti si ta tajna i poezija

s kojom dušu moju očekuješ,

među nama stoji to doviđenja.

I kad mislim o smrti u nekom grobu,

počinje velebno slavlje života,

sve jače, sve više želim Te slaviti.

Tako je uvijek kad zađem u njenu utrobu,

vatrometi počinju mnogih divota

koji se nikada ne bi zaustaviti.

04.08.2019. 14:11