Božje duše

„

Bog je Duh, i koji Mu se klanjaju, moraju Mu se klanjati u duhu i istini (Iv 4,24).”

Ako je Rimokatolička Crkva samostojna i s državom ima ugovorni odnos, tada bi bilo razumno očekivati da se Crkva i država međusobno poštuju.

Izgleda da je vrijeme zapovijedane religije iza nas iako katoličku vjeroispovijest ne možemo doslovno nazvati samo jednom od religija. Država je zove religijom jer nije vjerska nego svjetovna pa ne razumije bitnu razliku između klasičnih religija i katoličke vjere, ne razumije jer ne blaguje Tijelo Kristovo, jer ne moli Boga Oca na nebesima. Katolička je vjera toga svjesna i ne bi smjela nametati nikome vjersko ponašanje („Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” Mt 22,21b) kao što ni država ne bi smjela nametati katolicima filozofiju po kojoj je katolička vjera osobna stvar svakog pojedinca jer katolička vjera katolicima ne dopušta prilagođavanje ovome svijetu grijeha koje katolici izbjegavaju jer vjeruju da je besmisleno izbjegavati istinu, vjeruju u besmislenost laganja i zavaravanja.

No, jedno je biti uvjereni katolik, a drugo je biti katolik samo zbog tradicije i navike. Jedno je kada katolici zbog svojih uvjerenja ne pristaju na određeno državno uređenje, a drugo je kada se od katolika zahtijeva službeno ispovijedanje vjeroispovijesti jer kako će katolik svjedočiti svoju vjeru zaista jest stvar njegove osobnosti i njegove vlastite savjesti.

Oduvijek je to tako, samo što se do nedavno službeno vjerovalo ono što bi vjerovao vladar zemlje pa je tako nastala i uzrečica „Čija je regija, njegova je i religija”. To nikako ne bismo smjeli izvrtati pa misliti da je naša religija također i pravo na našu regiju.

Sam Isus govori kako Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu (Mt 8,20), dakle nema svoju regiju, nema pravo na državne granice. Drugo je što se govori istim jezikom na određenom području jer na istom mjestu mogu se govoriti mnogi jezici, a da se katolici svejedno dobro razumiju.

Mnogi vjeruju za svaki slučaj, kako nam govori Fjodor Mihajlovič, a mnogi također vjeruju samo zato što vjeruju svi drugi oko njih. Zajedničarenje u jedinstvu Isusa Krista s Njegovim vjernicima nikako se ne može tumačiti bez zajedništva u sakramentima i molitvenom životu, a također se ne može tumačiti kao puko oponašanje. Vidi se, mnogi su vjernici katolici odlučni u deklariranju, ali potpuno zatvoreni u društvenom životu pa i praznovjerni što dokazuje da nevjerski i pogrešno tumače solidarnost. Biti solidaran s nekim znači vjerovati Isusu Kristu i u Kristu prepoznavati druge ljude, a ne provjeravati tko je službeni katolik, a tko to nije. Za vjernike katolike svi ljudi su braća dok za one službene katolike postoje ljudi koji predstavljaju loše društvo koje moraju izbjegavati. Za Isusa nema lošega društva, On ne dolazi pravednicima nego grešnicima, On liječi bolesne jer ne treba zdravima lijek (Mt 9,12).

Katolik može biti stanovnik i građanin bilo kojega dijela svijeta, bilo koje narodnosti ili pripadnosti bilo kojem plemenu po tijelu, genetski. Svatko je dužan u svojoj državi poštivati zakon, propise i običaje radi mira i reda te je kao katolik u mogućnosti duhovno nadograditi ono što svjetovnosti nedostaje, u mogućnosti je ispuniti zakone dragovoljno i bez sablažnjavanja, propovijedajući svoje najosobnije i najsubjektivnije pravo na vlastito mišljenje i slobodu govora, mišljenje i govor kroz koje progovara Bog. Ne brinite se što ćete govoriti (Mt 10,19), katolici, ne bojte se, samo vjerujte (Lk 8,50).

Ako bi kojim slučajem nestalo država i njihovih granica, katolici bi i dalje ostali vjernici katolici, vjernici Jednoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ne ustaje čovjek zato jer je katolik nego se pobuni protiv ropstva zbog toga što vjeruje Isusu koji je Istina i pobuni se zbog pobačaja zato jer vjeruje u Krista koji je Život. To nije teško protumačiti poganima ili pripadnicima bilo koje religije (Iv 14,6).

Naravno da Katolička Crkva ima službeni stav, to je konsenzus vjerujućih molitelja u duhu i istini (Iv 4,23-24) i to nije zbog Crkve ili države nego zbog toga što jedini Bog tako hoće. Bog je Duh koji je posvuda u ljudima i stvarima i zna se odakle dolazi: od Križa i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista, i zna se kamo ide, grešnicima, bolesnima. A za svakoga koji je rođen od Duha ne zna se odakle dolazi, niti kamo ide (Iv 2,7-8). 07.08.2019. 10:19