Progonitelji i njihove žrtve

Sakrivam se duboko u sebe, sklanjam sebe daleko od pogleda jer ne želim biti sad, pod starije dane, nečija žrtva, posljednji ratnik plemena koje izumire ili osoba koja bolji život iskusila nije.

Zašto mi je tako važno da se sklonim, da se nađem u zavjetrini, da se malo dulje odmaram u sjeni? Valjda zato što od mene nitko ne bi imao nikakve koristi pa čak niti ja. Nitko ne bi imao koristi od mojega suprotstavljanja ili lamatanja parolama jer ja ne moram progoniti bilo kojega svog progonitelja, ne moram nikoga onesposobiti, likvidirati već samo mogu biti u svojoj dobi osoba koja afirmira svoja stajališta iako se to nema kome komunicirati.

Radi sebe moram naviještati onaj bolji život kojega progonitelji ne primjećuju, sebi moram dati malo više optimističke pozitive.

Jer progoniteljima nije do toga da me unište nego im je samo stalo do toga da zašutim. Oni nisu moji progonitelji već horda koja razapinje Boga. Uvijek će ih biti, njih nitko ne želi likvidirati. Zato se sklanjam, da ne počinim zlodjelo iz nehata, da ne dižem oružje protiv oružja bez potrebe. Slabiji su, njihovo oružje nije dugotrajno, izdržljivo, to je neka sklepana artiljerija koju nazivaju filozofijom, to su ideologije bez temelja jer one su samo hod za „protiv”.

U početku stvori Bog nebo i zemlju, a kasnije, puno kasnije dade Sina svoga za otkup ljudi od Grijeha da ne pogine nitko tko u Njega vjeruje, a svi u Boga vjeruju jer zašto bi Ga inače napadali tim izmišljotinama?

Sada su čak izmislili da se ljudska ideja o jednome apsolutnom Bogu mora iskorijeniti, a u Bogu žive, u Bogu se rađaju, u Bogu i umiru, i progone druge jer ne mogu izići na kraj sami sa sobom pa im smeta sve, i smeta im jako svaka pomisao na deklarirane vjernike. Misle da su ti vjernici pošast ovoga svijeta, da su uzrok svega zla i da njima samima ne daju disati i živjeti slobodno. Lakše je napasti ljudske ideje oružjem ideologije nego reći Bogu da je naporan. Žele slobodu mišljenja i govora i slobodno djelovanje, grčevito se bore protiv svoje vlastite savjesti.

Što ću im ja, zar sam ja savjest njihova?

Nekada, u mojim mlađim danima, bilo je neophodno otići među ljude, raditi, misliti, govoriti, izjašnjavati se, pristajati na dogovore ili stavljati prigovore na razne prijedloge. Iz tih djelovanja izbijala je moja vjera koja smeta svim progoniteljima Boga, to jest vlastite savjesti.

Danas nisam više niti približno toliko socijalno aktivan član društva. Iz mene izbija radost i nada, u meni živi moja vjera, ali nikome to ne smeta, nitko nema potrebe ušutkivati samotnika, ostarjelog samca u sjeni.

Iz te samotničke sjene se bolje vidi sve ono što je na svjetlu, ali i ono što se čini kradom, u polumraku u kojemu svi oni koji su na svjetlu ne mogu ništa vidjeti jasno.

U tom polumraku sjede savjesti kojima je dosadno, koje su site svega, prepune obijesti jer, iskreno, razloga za glad i siromaštvo u svijetu uopće nema, ali glad i siromaštvo ipak postoje i dalje. Progonitelji nisu siromasi, ali se boje da će to postati jer siromašni su u svakom duhovnom pogledu, izmišljaju ideologije, a ne konzumiraju kvalitetnu hranu; boje se siromaštva, a uzimaju siromahe i kao izgovor za svoje rabote, u ime gladnih i siromašnih izmišljaju izgovore za svoja nespokojstva umjesto da jednostavno proslijede hranu gladnima i da nauče nešto jer neznanje je najveće siromaštvo, to jest ono slabo i površno znanje, nekvalitetno proučavanje. Te savjesti u polumraku nisu sposobne vidjeti i gledati u sebe pa tako ne poznaju niti druge duše i savjesti.

Što ću im ja? Uništavaju se najbolje same, i najbrže stradavaju u svojoj biti jer njihova bit je Bog kojega progone. Stradavaju zato što ne prihvaćaju sebe i na taj način progone svoju bit, u sukobu su sami sa sobom kao divlje meso koje raste u zdravom organizmu.

Tko sam ja da ih spašavam? Ne možeš spašavati progonitelja koji te tako srčano želi uništiti i toliko zvecka s tolikim ideologijama bez istinskog filozofskog temelja da zaista nemam kao žrtva niti jednu drugu riječ osim žaljenja zbog takvoga stanja nečistih savjesti, uznemirenih savjesti koje čak ne znaju niti o slobodi osnovne činjenice: sloboda je ideal, ideja kao i ideja pravednosti, istine, mira i slično, a ideja koja nije ostvariva zove se zato ideal.

Ta njihova slobodna volja je samo ideal.

I što čine kad se ponašaju onako kako misle (pogrešno) da bi se morali ponašati slobodni ljudi? Nastoje ignorirati ono što ne razumiju. A to je opasnost za njih, puno veća opasnost nego što sam ja i moja vjera. Oni su sami sebi najopasniji neprijatelji.

Dobro je skloniti se od te jurnjave divlje horde koja razapinje Boga kako se ne bi dogodilo da me pregaze u toj svojoj grčevitoj jurnjavi na Križ Kristov. Boga koji umire na križu žele ubiti, Boga kojega su ubili žele probosti, Boga kojega pokušavaju zanijekati kao mala djeca kada niječu svojim roditeljima postojanje, kao djeca koja niječu svojim roditeljima pravo na slobodu.

Nemoćni su. Iz njihovih očajničkih i smiješnih pokušaja izbija nemoć.

Čovjek ne može, a da se ne sažali nad tolikom bijedom. 18.08.2019. 04:37

Svijete koji želiš pregaziti moju vjeru, kamo ideš?

Želiš se uvući u kršćanske redove pa tamo širiti hereze, ha, ha. Najprije želiš ubiti Boga, a potom Ga imitiraš i nastojiš stvoriti istoga takvog boga. I ti to zoveš slobodom?