Često sam željela biti netko drugi, a ipak ostati to što jesam - ja.
Imala sam težnje i vizije o tome što bih morala biti i kakva bih tada bila, a ostala bih ista osoba, samo bi mi okolnosti išle sve na ruku. 'Kad bih mogla tako činiti sve kako hoću', mislila sam, 'tada bi mi prepuno toga uspjelo što sada uopće ne smijem niti pokušati'.
Ne bih bila ništa veliko, ništa razorno i strašno; bila bih samo malo slobodnija, onakva mlada i dobroćudna kakva sam bila, a opterećena društvenim obavezama jer su mi izgledale kao besmisleno trošenje energije. Nisu mi dopuštali da stvaram kako vidim, da reagiram onako kako doživljavam. Tada se to u negativnom smislu nazivalo robovanjem konvencijama, danas je to nova liberalnost koja opovrgava sve što se pokazalo kao dobro u bližoj i daljoj prošlosti.
Ali graditi na dobrim temeljima na kojima je izraslo i dobro i zlo, zaista je teško. Teško i mukotrpno je graditi ostavljajući ono što je dobro, probirati što nije valjalo pa to odbacivati, stvarati dalje i to stvarati samo dobro, po mogućnosti. Sve to je u biti i realno neostvarivo. Čovjek nije tako savršen da bi mogao odrediti što je bilo zlo, a da pri tome ne ošteti i ono što je bilo dobro. I tako su ljudi stoljećima čuvali sve što se do njihova doba izgradilo, zajedno s onim što bijaše sigurno zlo, zločini, primjerice. Biblija kaže u Psalmu: 'Gospodine, tko će opstati ako se grijeha budeš spominjao?', a Gospodin Isus ne dopušta svojim učenicima nikakvo uništavanje korova u klasju sve dok ne dođe opet na zemlju On sam i ne odvoji na kraju vremena ono što je bilo dobro od onoga što je bilo zlo.
Biblija kaže također da Bog naš 'ne lomi ni napukle trske, niti gasi stijenja što tinja', Gospodin Bog popravlja sve pa se pitam, na koncu, neće li i ono što nam je izgledalo kao očigledno zlo nekom katarzom postati dobro jer Isus bi želio silno da se svi ljudi spase, a to znači da se spasi sve, baš sve s ovim svijetom.
S druge pak strane znamo i svi smo svjedoci pakla na ovom svijetu, a teologija kaže da je pakao i izvan svijeta, da je vječan. Na neki način je to sasvim logično, čovjek se uvijek sjeća svojega zemaljskoga života i svojega imena kojime ga je Bog prozvao, a uz to sjećanje neminovno ostaje i sjećanje na paklene uvjete i muke paklene jer u vječnosti je lijepo i prelijepo i tek tamo se vidi kako je zemaljska ljepota štura i suhoparna, kako su i dobri ljudi zapravo poticani zlim namjerama i tako redom. No, nisam još naišla na argumente u eshatološkim pitanjima koji bi me upućivali na to da pakao jest vječan, ali da u toj istoj vječnosti nitko više nije na paklenim mukama. S jedne strane mi je logično da ta svijest o paklu mora uvijek postojati dok istovremeno molimo svakodnevno više puta Boga da 'dovede u raj sve duše' - to je nada, prevelika, ali i potpuno osnovana nada da će se svi ljudi naći sretni u vječnosti.
Često površno mislimo da nema veze što činimo jer ćemo se svi spasiti, 'i dobri, i zli'. Da, samo po kojoj cijeni i kako će izgledati spas nekog zločinca pokraj spasa nekoga od velikih svetaca? I pitanje je jesu li zločinci zaista zločinci kako mi to vidimo, i nije li ona slavna dobrota i hinjena humanost zapravo zločin koji zaslužuje muke paklene i koji se spašava milošću Božjom i molitvama vjernika makar i u spašenom obliku bio na nekoj ljestvici u vječnosti u daleko nižem položaju od pravih svetaca.
Jer 'kako je na nebu, neka je i na zemlji' što može značiti da je na zemlji sve predokus neba, čak i hijerarhija svetih: neki su slavniji od drugih, neki svijetle jače, neki su više topli, neki gledaju Boga i piju i časte se s Njim, a neki možda samo gledaju sa strane u polumraku ili poslužuju sve veće svete.
Isus također govori da 'odlazi pripremiti nam stanove' što znači da možda nisu svi stanovi isti i da nisu svi u dvorani gdje se nalazi Isus kojega se može gledati u lice i s kojim se može boraviti.
Izgleda mi da je najvažniji trenutak kada čovjeka počinje obuzimati kajanje, a to se događa kada vidi ili susretne nekoga puno boljeg od sebe koji ga ljubi i časti, a to je naš Gospodin Isus. Tada bez pitanja čovjek priznaje s velikom voljom da je nesavršen i nespretan, da je kriv za mnogo i da je grešan. Tada svatko Isusa slavi jer Ga vidi u savršenstvu dobrote, milosrdnosti i velike ljepote Njegove. Dakle, čovjek koji se kaje, ne pristaje na časti i počasti i sam sebe svrstava negdje u kut jer zna da nema sposobnosti koje su neophodne da bi se moglo gledati u Isusa koji je Svjetlo neugasivo; zna da nije opremljen ljubavlju i dobrotom, da su mu oči slijepe da bi vidjele u detalje kako je sjajno savršenstvo Božje; zna da je slab i nemoćan pa se ne usuđuje izaći iz kuta na sredinu, na svjetlo. No, pristaje učiti kako se postaje sposoban za gledanje Boga licem u lice. Svi pristajemo učiti to dok smo živi. No, neki su prije nas naučili više i uvijek će biti svijetliji.
Osim toga, potrebno je jako teško se kajati, velike količine kajanja su neophodne da bi čovjek samo prestao zauvijek psovati ili da bi se bar malo zaista pokrenuo i obratio. Kajanje olakšava ipak mukotrpan put obraćenja i što manje imaš razloga za kajanje, to će ti lakši biti spas, a spas je velika ljubav i nagrada kakvu čovjek ne može zamisliti niti u najluđim snovima, za kakvu nikad nije čuo, kakvu nikad nije vidio. E, tu se približavamo nekoj viziji vječnog pakla: ako vidimo da je spas čovjeka vječan proces u kojemu se uvijek napreduje, ali se nikada ne može dostići Boga jer Bog je neograničen, tada vidimo da nam i kajanje može trajati vječno ako smo u Bogu, ako smo dionici božanske naravi. Bog sve milosrdno oprašta, ali čovjek ne oprašta sam sebi.
Onaj tko ljubi Boga i svim silama se trudi vršiti Božju riječ, već je dionik božanske naravi, a u prvom redu je ponizan i skroman te time doprinosi još više, a od Milosti dobiva na blaženstvu. Na zemlji nosimo predokus neba. I te kako nam je važno što činimo i kako činimo.
Isus zove svoje apostole 'prijateljima'. To je najveća privilegija jer Isus je prijatelj svima, ali nisu svi prijatelji Njemu, neće svakoga dozivati tim imenom. Neće okorjele licemjere i pobunjenike nazvati prijateljima ako se koji od njih jako ne obrati jer Bog tako želi. Gospodin je učinio obične ljude svojim prijateljima, ali nakon toga su ti isti ljudi dali život za svojega Boga, položili su ga u mukama.
'Jesi li voljan i sposoban piti čašu koju ja pijem?', pita te Gospodin.
Ako si liberalan, ako odobravaš ubojstvo nerođena djeteta, ako filozofiraš da si gospodarica svojega tijela, ako pokušavaš samo radi bludničenja imati partnera bilo kojega spola, ako si spreman ubijati vojnike koji te izravno uopće ne napadaju, ako želiš biti pilot vojnog zrakoplova, ako donosiš zakone koji pljačkaju siromahe, ako misliš da ima previše ljudi na svijetu, ako radije potkupljuješ istomišljenike nego što pokušavaš prihvatiti tuđe mišljenje i razlike, ako stalno nešto protestiraš, ako psuješ vladajuće, ako si bogataš, ako se voliš zainatiti,
ako ubijaš roditelje svojom nepažnjom, ako psuješ Boga, ako si licemjer, ako si jadan, zavidan i ljubomoran, ako imaš osobe u životu koje nikada više ne želiš vidjeti, ako ne razmišljaš svojom glavom i nemaš povjerenja u sebe nego kao papagaj ponavljaš tuđe fraze, ako pišeš za medije ono za što dobiješ najviše nagrada, novaca i slave, ako često pokradeš bližnjega, ako kradeš tuđe ideje, ako želiš kupiti sve što je u izlogu iako ne trebaš ništa, ako varaš partnera, ako imaš više partnera u isto vrijeme, ako misliš da je čovjek najviše biće, ako govoriš lažna svjedočanstva...možeš li piti čašu Isusa Krista? Ako ne možeš, vjeruj mi da ćemo se svi spasiti i da je pakao vječan. Ako možeš, bit ćeš Mu prijatelj. petak, 8. rujna 2017. 04:35:17
No comments:
Post a Comment
just do it