Najviša ponuda

Došašće danas izgleda da je slično Došašću u bilo koje doba. U ovaj nemiran i ratoboran, nevjeran i poganski, izgubljen i zalutao svijet dolazi Novorođenče, silazi Bog Stvoritelj toga svijeta. Dolazi i sve čini novo, novo nebo, novu zemlju i nova srca ljudi. To se događa naočigled sviju, ali mnogima je neprimjetno to rađanje novoga i pretvaranje jedne suštine u sasvim nešto drugo, u nešto što oko ljudsko nije nikada vidjelo, niti uho čulo. To nije pretvaranje olova u zlato, nije čarobni štapić, nije simbolika, nije Božji zakon i naredba, nije prisila, nije ništa takvo već je to ponuda, ljubazna i diskretna, odmjerena, intimna i povjerljiva, a snažna i obrazložljiva ponuda Boga čovjeku da postane više pravi čovjek, da pokuša i okuša život nezemaljski, izvansvjetovni, a da pri tome zadrži sve što već ima i ostane sve što je i do sada bio, samo još i puno više.
To je ponuda jedne neopisive vrste moći, ljudske snage da istraje u teškim okolnostima, moći koja se ne mora nikome ničime dokazivati, ljudske moći koja preuzima tuđe terete i nosi ih na sebi i sa sobom, ljudske moći da razumije druge ljude i njihova stanja.
To je ponuda jedne neopisive vrste slobode, ljudske slobode koja si može priuštiti da svima oko sebe pušta na slobodnu volju, slobode koja ne ograničava nikoga, slobode za koju se nije potrebno boriti i slobode od raznolikih neprijateljskih nasrtaja.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga postojanja u kojemu čovjek dobro vidi početke i svršetke stvari i događaja, postojanja koje ne brine o svojoj trajnosti, koje nema potreba za brigama i egzistencijalnim svjetovnjačkim borbama.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga stanja dostojanstva i izvjesne sigurnosti.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskog predavanja u posjedovanju i posjedovanja izobilja, ponuda ljudskog načina života u kojemu čovjek dijeli izobilje svoje kao iz ničega, života koji se umnaža sve većim dijeljenjem, načina ophođenja s drugima u kojemu čovjek daje najviše i najbolje od sebe, izvlači nezamislivo puno iz svojih osobnih izvora i uvijek daje u izobilju, i uvijek posjeduje izobilje.
To je ponuda Boga čovjeku da postane dionik božanske naravi s Isusom Kristom i ne samo to već da prigrli Krista kao svoje najkrhkije i bespomoćno Dijete te da se nježno i pažljivo pobrine za Nj.
To je ponuda Boga čovjeku da postane Njegov poslovni partner gdje bi oni dvojica ili trojica krenuli u ovaj izgubljeni svijet ponuditi ljudima to novo nebo i novu zemlju.
To je najviša ponuda koju ljudi mogu dobiti.
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017. 17:48:12

Ledena majka

Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva

samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.

A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.

Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.

Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja

jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.

A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove. 
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017.  15:50:21

Organiziranje i zločini

Nepravde ima, ali je žalosno služenje ljudi idejama apsolutne pravednosti njihovih osobnih uvjerenja. Ti poltroni gospođe Nepravde uporno govore i čine sve u ime te pravednosti svojih osobnih uvjerenja i zaista vjeruju da čine dobro. To čovjeka ražalosti do krajnjih granica.

Jedan čovjek ne može biti objektivan, ma kako mudar bio. Također niti skupina takvih ljudi koji ne mogu biti objektivni ne čini od njih samim okupljanjem objektivnu skupinu. Vjerovati u objektivnost, a ne vjerovati u Apsolutnu Objektivnu Osobu, Boga jedinoga, već je velika pogreška, logička narodna pogreška i logička pogreška samouvjerenih pojedinaca koji su uvjereni u svoju objektivnost i sposobnost razlučivanja vlastitih dobrih čina. Objektivna je samo Istina i dokazi i logični argumenti koji upućuju na nju. Sve druge osobe, ljudske osobe koje nisu Bog i znaju ili ne znaju da nisu Bog, mogu prosuđivati sve u izuzetno subjektivnom smislu, to jest ljudi su subjektivni, ali smiju donositi sudove ako vjeruju u dokaze i argumente koji upućuju na objektivnu istinu. Vjera u prave znanstvene, prirodne, društvene, medicinske, filozofske i teološke logične dokaze i argumente ljudi često pogrešno nazivaju objektivnošću u nedostatku nekog sofisticiranijeg izraza za svoju vjeru. Čovjek također može vjerovati i u politiku, i u umjetnost i u prazninu i negativnost, a može vjerovati i u Boga koji je Apsolutna Istina, Pravda i Objektivnost. U svjetlu vjere u Jednoga Boga čovjek pronalazi ideale pravde, istine, objektivnosti, slobode, općega mira, ljudskoga napretka i slično. No, kada čovjek ima samo ideale, a ne vjeruje u njihova Začetnika, to je subjektivna pogreška i vjerovanje u ništa jer ideali sami po sebi ne mogu pružiti čovjeku snagu za život u toj vjeri kakvu može dati samo Bog s kojim čovjek može uspostavljati bliske odnose te iz toga i naučiti zaista i istinski slijediti svoje ideale u svojim razmišljanjima, govoru, djelima, činima, gestama i propustima.

Zahvaljujući Božjem sudjelovanju u ljudskim životima, svaka pravedna ideja ili djelo dobiva tu svoju istinsku pravednost; svaka iskrena riječ i gesta dobivaju tu svoju iskrenost i istinitost; svaka objektivnost dobiva u čovjeku od Božje objektivnosti.

Iz toga logično proizlazi da skupina objektivnih ljudi koji vjeruju u Boga i to aktivno, moleći Ga i slijedeći Ga, uvijek uspijeva u svojim poduhvatima, a ako se i dogodi da se taj uspjeh odmah ne vidi, povijest čovječanstva pokazuje da u vjeri u Jednoga Boga ljudi dobro, objektivno i istinito čine pravedna djela pa ako se ispostavi da su im djela bila nepravedna, to nazivamo đavoljom rabotom, odnosno neuspjehom.

Đavao je rušitelj i djelitelj. Kad nema što podijeliti, razdijeliti, razbiti ili rušiti, đavao ne može ništa, ali kada se nešto gradi, eto posla za đavolju rabotu.

Iz svega toga proizlazi da poduhvat, kojega poduzima Đavao sa svojim poltronima, može biti samo rušilački i kriminalan, ali se nikako ne može nazvati organiziranim poduhvatom te iz toga proizlazi da sintagma "zajednički zločinački poduhvat" ili sintagma " organizirani kriminal" nikako ne stoji i nije logična pa ju često nazivamo oksimoronom jer ako je poduhvat uspio kao zajednički poduhvat skupine ljudi koji vjeruju u Boga jedinoga, tada znači da je bio i te kako dobro organiziran. Kod zločina ne postoji organizacija, jednostavno je u Bogu nemoguća. Zločin je rušenje organizacije, Božje i ljudske organizacije, a rušenje i kriminal iza kojih se ne može sačuvati ni ono što je bilo dobro, niti ono što je bilo promašeno, ne može biti niti zajednički, niti zločinački poduhvat, a kada bi to i bio, došlo bi do đavlova samouništenja. 
‎srijeda, ‎29. ‎studenog ‎2017. 10:53:45

Crni sjaj

Tri mi noćna sata traju,
a ja kao da sam nestala u dobi,
ne znam jesam li izgubljena u vremenu.
Bude me i sna mi ne daju,
a moj san se neumitno u sjećanju drobi,
ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu.

Nije dopušteno pospano se gnijezditi,
valjalo bi poći na još jedan počinak,
vratiti se mirnome usnivanju;
snenim putevima na ležaju jezditi
tragovima koje ostavlja mi crven tinjak
izgorjele svijeće u svome bivanju

među crnim točkicama koje lebde naokolo.
Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi,
utješna mi pomisao pospane mi duše;
meki poput majčinske ljuljačke, igraju kolo
u kojem se vrte slova, crna kao jasni tragi
što se uzdižu, poskakuju i ruše

na bijeloj podlogi što mi prazno zjapi, viče,
tjera me na počinak i odbija od stola,
jer mi ovdje nije pravo mjesto,
dok mi sakriveni stih iz srca vapi, kliče
kako trči mu se van, u vrtloge ta crna kola
kako sredila bih ga, osvjetlila vješto.

Svjetlo prazne bijele podloge u zjene mi tuče,
a ja moram svojim dubokim i tamnim stihom
zasvijetliti bar malo jače, malo dublje,
načiniti ravnotežu ovom svijetu, to me vuče,
izvući iz njega sve što mogu svojom dobi tihom
koja u sebi još čuje anđeoske trublje.

Sad već četiri noćna sata traju,
već u nekom pojmu,
a iz crnih točkica sad redam nešto stihova;
i te crne točke savršeni red mi daju,
daju sklada cjelokupnom dojmu
što ga načiniše plesovi iz kola njihova.

Tu, u tome noćnom mraku
izišla je tama duše na svjetlo prazne podloge;
jarka svjetla nesta, a tama mi svjetlije sjaji
kao da je dala najsvijetliju zraku
koju poslala sam da napusti moje tamne loge
samo zato jer ne volim da mi duša svoje svjetlo taji.
‎utorak, ‎28. ‎studenog ‎2017. 04:59:27

Istina, Ljubav, Život

1. 
Ne mogu zamisliti različite životne prilike, ali ih proživljavam.
Ne mogu opisati vjerno gotovo ništa u životu. Posebno ne mogu zamisliti bilo koji nadolazeći životni trenutak ili ga predvidjeti, osim u pokušaju logičkog zaključivanja. A to je život, punina postojanja i prisutnosti. Upravo u logičnom načinu razmišljanja nalazi se moj spas, moja svijest o meni i svemu. I upravo Boga mojega, Početak i Svršetak svega, nazivaju veliki mislioci Logosom, kažu da je On - Riječ. A riječ je ta moja misao, tko zna je li logična? I riječ je moja sposobnost opisivanja i dočaravanja života. No, ona tako ne djeluje; moja riječ, moja misao služi mi dobro samo u molitvama, u suživotu s Bogom. Tada sam sigurna da se točno izražavam.
Evanđelje po Luki, glava 6, redak 45
"45»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«"
Iz moga srca, iz moje srži, iz moje biti izlaze misli i riječi moje. I nije važno kako se izražavam po ljudsku već je važno jesam li manje ili više dobra, a to bi bilo isto kao da sam više ili manje logičnoga razmišljanja, govora, ponašanja i djelovanja. A moja riječ i djelo su dobri kada su u Duhu Svetome i kada služe Bogu i ljudima, izgrađuju, potiču i tješe druge (Dufour, str. 1111).
Dakle, ne mogu biti logična i hladna, bez empatije; ne mogu biti logična i zalagati se za smrtnu kaznu; ne mogu biti logična i psovati; ne mogu si umišljati da sam logična ako činim drugima ono što ne želim da oni učine meni: ako kradem i pljačkam, psujem i vrijeđam, lažem i ubijam. Samo kada je moja riječ izraz riječi Božje, tada sam logična. I dobra. Jedini je problem što niti ja sama, niti netko drugi možemo izmjeriti koliko smo logični i dobri - to će izmjeriti samo Gospodin Isus, na kraju vremena.
Evanđelje po Mateju, glava 25, redak 40
" 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«"
Pravednost i poštenje srca je sklad s Bogom, Njegovom riječi, Objavom i Zakonom Njegovim, to je vjernost čovjeka njegovom Savezu s Bogom ( Dufour, str. 339/340), a to nije ništa drugo do li istina jer Gospodin se naš Istinom zove. Iskreni govor i jezik traju dovijeka:
Mudre izreke, glava 12, redak 19
"19Istinita usta traju dovijeka,
a lažljiv jezik samo za čas."


2. 
Nastupom Duhova (Dj 2,1-13 ) prevladana je ljudska podijeljenost u jezicima još od Babilonske kule. Duh Sveti se dijeli na ognjene jezike nad apostolima, tako da će se Evanđelje razumijevati na jezicima svih naroda. Tako će ljudi biti izmireni jedinstvenim jezikom Duha koji je ljubav (Dufour, str. 406). Duhovske pojave pokazuju da je Crkva od svog rođenja katolička, obraćajući se ljudima svih jezika i sabirući ih u jedinstveno hvaljenje Božjih čudesa (Iz 66,18; Otk 5,9; 7,9;...). 
Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 2, redak 11
"11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca."

Ne mogu zamisliti Boga i vječni život, a ipak mi se događa zemaljski život i vjersko iskustvo, molitveni susret s Bogom; događa mi se prešutno razumijevanje s drugima, ali i razumijevanje u zajedničkoj molitvi i navještanju, propovijedanju i slušanju riječi Božje, blagovanju Euharistije. I ne mogu zamisliti vječnu muku:
Evanđelje po Mateju, glava 25, redak 46
"46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«".



3.
Ne priznavati Boga koji je Istina i obraćati se mnogim lažnim bogovima jest laž u najvišem smislu; to više nije laž na usnama već laž života (Dufour, str. 488).
Istančaniji način nepriznavanja pravoga Boga zbiva se kad čovjek trajno udomi naviku laganja u svom životu. Nekorisno je zavaravati se samoobmanom o čovjeku prepuštenom samom sebi: on je spontani lažac:
Psalam 116, redak 11
"11U smetenosti svojoj rekoh:
»Svaki je čovjek lažac!«".
Pravi je vjernik, naprotiv, prognao laž iz svog života da bude u zajedništvu s Bogom istinitim (Ps 15,2; 26,4).

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 15, redak 25-26
"25Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. 26Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt." 
‎nedjelja, ‎26. ‎studenog ‎2017. 21:28:09

Odlazak na sveti zdenac

Kada mijenjam svoje sate i minute,
kada gradim život svoj na stijeni,
kad poravnam stope svoje, svoje pute,
tad se zraka s tamnog neba zarumeni;

tad se svjetla jarko bijela
slamaju na boje nevinosti, boje krvi,
građevina moja tad je cijela
dok se silan pijesak naokolo mrvi

i ja vidim snagu, veću još od svake moći,
svaka zlata, svake krune zlatne.
Kralj si nad svim kraljevima noći,
ali još si više Kralj mi duše blatne,

duše koja prepuna je sva od zlobe,
zbunjena i izbezumljena od svijeta
što se s pijeskom mrvi i što lako je zarobe
različiti predatori s likom cvijeta.

Tada samo Kralj mi boli prljavštinu briše,
Kralj mi otvara vidike i dubinu svega
koja istinski mi smisao života piše,
pronalazi pravu mene protiv stega.

Kralj mi stiže, s neba svijetla zraka pada
na moj usamljeni ljudski put i bezdan
iz kojeg se uspinje mi opet život, nova nada
da ću naći veću snagu duha, novi dan.

Znam što slijedi, odlazak na sveti zdenac,
sva treperim jer već duša mi se s neba valja
koja rađa se kroz svijetli bijeli vijenac
na slobodu gdje susreće svoga Kralja.
‎nedjelja, ‎26. ‎studenog ‎2017. 17:55:24

Južni vjetar

Svoje ću pjesme rado pjevati na jugu
ako jednom stignem obići te dane;
rado zamislit ću čežnju i potragu dugu,
čekajući pored mora da oseka svane.

Rado ću si istjerati mušice iz glave
i migrenu kakva ovdje neumitno vlada,
dopustiti svim morima neka me poplave;
barem bit ću laka kao neka duša mlada.

Rado ću prošetati po kamenju plićaka,
udisati zračne kupke, hraniti se jodom
sve dok miluje me morska pjena mlaka;
dok ne stane vrtoglavica, mahati za brodom.

Kad na kontinentu dočekujem plimu,
to je sasvim različito gledanje na more:
sva moja nutrina tlači se u dimu
pa sve teže mukotrpno čekam južinaste zore.

Južina u meni nije ni malo romantična
kao vjetar s mora, njegovo podrijetlo,
već je više tihoj predneveri slična
što me guši i ne daje daha, trne svako svjetlo.

Kad bi znali trijezni stanovnici sjevera
koliko je teško djelovati na sparinama
i kada bi znali svi mornari od nevera
kako je na kopnu teško ploviti po dinama

dok se vjetar s juga poigrava venama i tlakom,
svom težinom pada na srčane klijetke
i na pluća koja gore za jednim udahom!
Za južina svjetskih radosti su tako rijetke.

Možda ovog puta meki snijeg se začne,
možda neće njemu biti kraja kada počne sipiti.
O, kad bi provalile iz neba pahuljice zračne,
moje staro srce i moj mozak prestali bi kipiti.
‎subota, ‎25. ‎studenog ‎2017. 00:51:09

Razbojnička spilja

Diviti se, kako prikladno je, kao dobar dan,
reći "blago tebi, ti si sretno biće,
a ne kao mi, smrtnici što idemo kroz san",
kako lako je ispijati drugome žiće.

Čime se opravdavati ako ne svim pehom,
sudbom zbog koje nam u životu ne ide;
misliti o najvećim divotama, a hraniti se grijehom,
misliti da naše prepreke i patnje se ne vide,

a patnja se vidi, dobro vidi onaj što je zna.
Ona se prepoznaje u zjenici oka
i u stavu životnome, u držanju tijela;
patnja nikada ne gleda te s visoka.

Kako je nestrpljiva ti duša, požudna i ohola,
kad joj smeta svašta, kad joj nitko nije vrijedan,
kada svi su krivi, svi na boljem mjestu oko stola;
samo ti pa ti dobio si život bijedan.

"Nitko ne zna kako mi je", govoriš i grabiš
svaku priliku za otimanje svega što postoji,
silama se trudiš da nekoga oslabiš
i ne staješ dok ti pohlepa imanje ne prebroji.

Prepun si bogatstva što ga ničime ne cijeniš,
uvijek bolje ti je tuđe, uvijek ta gorčina.
Nemaran te stav natjera da još više se ulijeniš,
da sve teže primaš plodove si čina

jer ti djela nisu stvaralačka nego venu.
Ruku pomoćnicu ne znaš prihvatiti,
ona za te nema dobru cijenu;
ti si stvarno onaj koji drugog ne zna shvatiti.

Ne znaš li da hram smo Boga svevišnjega
kojem mogli bismo se pokloniti,
da smo svi stvorenja koja traže Njega
da se ne bi na nas nevolja okomiti?

Od svih svojih molbi, želja i životnih sanja
činiš svetogrđe, gradiš razbojničku spilju
usred sebe, hrama u kojem se duša klanja,
razaraš sam sebe Božjoj milosti i milju.
‎petak, ‎24. ‎studenog ‎2017. 06:20:22

Vršitelji riječi

Volimo otići na Euharistijsko slavlje - to je privilegirani susret s Tobom, Isuse. Ti nas obogatiš i oslobodiš oproštenjem svojim grijeha naših; Ti nas uvedeš u svoje blago i toplo otajstvo gdje zaboravljamo ovaj užurbani vremeniti svijet i zemaljske porive; Ti nas poučiš što nam je činiti pred licem Tvojim, što nam je govoriti jer mi smo za Tebe potpuno neuki, učiš nas što i kako vjerovati da bi nam se pokazao u jasnijem svjetlu; Ti nas opereš duhovno, duševno i tjelesno pa nas uvedeš kao ušuškana i bespomoćna mlada stvorenja u okvire svoje riječi kako bismo naučili živjeti vječnost Tvoju i našu, naše jedinstvo; Ti nas prekoriš kako bismo spoznali gdje nam je prljavština i kako nastaje kako bismo ubuduće znali i vidjeli izbjegavati sve to što nas može uprljati; svojim riječima kao da ulijevaš božanski život svoj u naše umove, u naša srca i pluća, u naše bubrege i dlanove; Ti nas oslobodiš tereta kojih inače uopće nismo svjesni, olakšaš naše postojanje kako bismo postali svježi, živi i orni za suživot s Tobom; Ti komuniciraš s nama u nama i među nama svojim riječima i poukama o molitvama i zazivima, mi ne možemo i ne moramo učiniti ništa, ništa drugo do li samo doći na to privilegirano slavlje koje se odvija u vječnosti, na nebu i na zemlji; potom daješ nam se kao okrijepa do daljnjeg i zauvijek ako treba, posvećuješ nas, spašavaš nas na očigled, napajaš nas slobodom i ljubavlju, pročišćavaš nas i pereš, činiš od nas nadljudska bića, blaga i razumna, mirna i zadovoljna; daješ nam blagoslov takvima kako bismo se održali kada nas pošalješ ponovo u onaj vremeniti svijet i kako bismo ostali što kvalitetnije i što dulje u tom bezvremenitome stanju, kako bismo nosili komadić vječnosti u sebi do idućega susreta s Tobom. Zaista, sve činiš novo, a idući put opet od svega toga načiniš nešto novo, doneseš nam još ljubavi, još milosti, još slobode i tako u nedogled.
Pa što nam je činiti, Bože moj, nego doći Ti što češće na slavlje, Tvoje i naše? Ima li veće čežnje i potrebe, imali štogod bolje?
Ima, Ti kažeš, mi smo samo nesposobni sluge i slušatelji koji hode kao izgubljene ovce, a Ti nas činiš dostojanstvenim i savršenim živim bićima. Zašto? Kako bismo postali vršitelji od slušatelja, slobodni od zarobljenika, zaljubljeni od bešćutnika, ugroženi od zadovoljnih sretnika, ismijani i popljuvani od blaženika.
Ti nas šalješ u svijet da ne bismo bili ovčice već dionici božanske naravi Tvoje, da bismo Te poslušno i pravilno nasljedovali, da bismo Tebe, Riječ Božju pretvarali u milosrđe ljudsko prema svim drugim ljudima. Kada to naučimo, postajemo slobodnjaci, zaista slobodni i tada kad smo u ponorima svijeta jer u sebi nosimo sve što si nam dao na Euharistijskom slavlju pa čak možda i ne stižemo u najdraže poljane Tvoje i naše, ne stižemo na pouku božanskoga života i na privilegije izravnoga susreta s Tobom. Ti znaš, ako ne stižemo k Tebi, da smo tada najjadniji, najugroženiji sinovi Tvoji i misionari, Ti znaš jer čuješ duboko kajanje naše, čuješ koliko želimo izvući bezbrojne duše koje žive bez Tebe. I tada si s nama, dolaziš Ti k nama jer mi ne stižemo k Tebi, čuješ vapaj uzburkane krvi naše i dolaziš nam donijeti mir. Ako nismo samo slijepi i nemoćni slušatelji Tvoje riječi kao robovi zakona i konvencija već kada vršimo sve što nas podučiš, dolaziš nam i time postajemo slobodnjaci.

Jakovljeva poslanica, glava 1, redak 19-25
"19
Prava bogoljubnost
Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. 20Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje. 21Zato odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću i sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. 22Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. 23Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: 24promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše. 25A koji se òglêdâ u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome."

‎srijeda, ‎22. ‎studenog ‎2017. 7:00:00

Budi mi majka

Sablazan nad Križem Kristovim je kamen spoticanja za sve ljude jer kako mi može biti uzor i Bog Onaj koji ne želi vladati, Onaj koji ne dolazi kao neki kralj s plemenitom konjicom i čitavom svitom anđela već ponizno jaše na magaretu i umire u mukama kao neki jadnik na križu. 
Jasno je donekle zašto Isus govori svojim sljedbenicima da su oni Njegova braća i Njegova majka. Tim govorom Isus nastupa božanski, kao Stvoritelj svih ljudi i svega stvorenja koji želi ući u "rodbinske" odnose sa svojim sljedbenicima, želi im pokazati Oca, a Otac i On su jedno. Isus želi reći da je Njegov zemaljski hod zapravo silazak Boga među ljude.
No, zašto ne iskazuje dužno poštovanje svojoj zemaljskoj roditeljici, zašto govori riječima grubim da mu je rođena mati u drugom planu, poslije vjernih sljedbenika Njegovih?
Evanđelje po Mateju, glava 12, redak 46-50
"46
Prava rodbina Isusova
(Mk 3, 31–35; Lk 8, 19–21)
Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. 47Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.« 48Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« 49I pruži ruku prema učenicima: »Evo«, reče, »majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«"

Isus je načinio najvažnija čuda, pokazao se kao Svemoćan, a mnogi ljudi su Ga željeli odbiti kao Boga, opovrgnuti Mu božansko porijeklo i nadmudriti Ga, govoreći Mu kako On ima zemaljsku majku te je zemaljac rodom pa stoga ne može biti pravi Bog. Zato Ga potsjećaju na Njegovu majku, zbog toga Mu govore da Ga majka zove i vjerojatno pri tome misle kako bi morao iskazati poštovanje Mariji jer sam govori da je došao ispuniti Božji zakon, zapovijedi po kojima, između ostaloga, mora roditelje poštivati. 


Marija, majka Isusova, najvjernija je službenica Boga Jednoga. Ona jedina zna i najbolje zna da je Isus Bog i Božji Sin. Slična situacija postoji u Evanđelju kada Isusu žene dovikuju kako je blažena Njegova mati:
Evanđelje po Luki, glava 11, redak 27
"27
Pravo blaženstvo
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« 28On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«"
Tu također izgleda kao da Isus malo stavlja u drugi plan svoju majku. No, ona je najveća slušateljica riječi Božje, a najblaženija je jer tu riječ u srcu čuva i vrši je te upravo zbog toga i nalazi milost u Boga i postaje "Milosti puna".
Isus odgovara ženama i sljedbenicima svojim da se svi mogu i moraju ugledati na Mariju kao na jedinstveni uzor i obrazac svetoga načina života jer to je način na koji je skromna i pobožna Djevica Marija postala najblaženija rodbina i majka Isusova.


Osim toga, Isus koristi svaku priliku za pouku, ostavlja stado vjernih sljedbenika da bi spasio i izbavio onu izgubljenu ovčicu, makar samo jednu, a naročito Mu je važno pokazati put spasenja mnogim sljedbenicima, ženama pa i neprijateljima. Oni su Mu prioritetni, a ne neki vjeran i siguran učenik i vjernik, molitelj Jednoga Boga koji neće samo tako odlutati u ponore pakla. Naročito Ga nije bilo strah za Mariju, majku svih vjernika i pogana, kraljicu neba koju On sam učini privilegiranim stvorenjem svojim, učini je najbližom sebi, najvjernijom učenicom i rodbinom svojom. Veliki je naum Gospodnji, od stvorenja svojih, od čovjeka načiniti sliku Boga, ali još i više: roditi svako ljudsko biće kao svoje božansko dijete. No, samo jedno ljudsko biće u višetisućgodišnjem hodu Božjega naroda pokazalo se toliko značajnim da je postalo zemaljska i nebeska majka Boga i svih ljudi.
Dakle, nije Marija u drugom planu već je ona najbliža suradnica Boga u svemu pa tako i vrlo rado služi kao dobar povod za pouku izgubljenim vjernicima i poganima: oni bi morali težiti postati Bogu braća, rodbina, majka, dijete jer svi mi, kršćani, djeca smo Boga koji nas rađa u sakramentima svoje zemaljske i nebeske Crkve. Na primjeru svetoga Antuna Padovanskog može se vidjeti kako je blaženo stanje vjerovati Isusu i biti Božje dijete te kako je najblaženije držati Dijete Isusa u svome naručju, zadobiti povjerenje samoga Boga koji se predaje sav u naručje svetoga čovjeka, stvorenja svojega. To je vrhunac vjerskoga iskustva na zemlji, Antun Padovanski jedan je od najpopularnijih svetaca čitavoga čovječanstva.
Često i prečesto mi, ljudi ostavljamo Boga da miruje negdje po strani, kažemo da vjerujemo u Boga, a potom živimo kao da Boga nema. To je sablazan nad Križem Kristovim. Takav stil življenja je grešan. Isus Krist je istinski i pravi Bog, naš stvoritelj i svevladar koji je sve stvorio, ali koji i dalje svime što je stvorio upravlja i sve održava. Isus je božanska Osoba Presvetoga Trojstva, On je Otac i Sin i Duh Sveti.
Bez vjerničke molitve i molitvene kontemplacije nitko na ovome svijetu ne može pojmiti i spoznati kako to Bog može biti u isto vrijeme i čovjek. Takvo pitanje u kojemu čovjek navodi da je Isus naš susjed iz Nazareta, da Mu je majka obično ljudsko stvorenje i da je Isus pravi tjelesni i zemaljski čovjek pa prema tome ne može biti pravi Bog, samo je obično, pogansko i grešno ljudsko pitanje.
Evanđelje po Luki, glava 5, redak 32
"32Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«"


Na današnji dan posvete crkve Svete Marije Nove (g. 543.), podignute pokraj jeruzalemskog hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo "posvetu" kojom se Sveta Djevica Marija od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrešnom začeću.

Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 4, redak 4-5
"4A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga:
od žene bî rođen,
Zakonu podložan
5da podložnike Zakona otkupi
te primimo posinstvo.".
‎utorak, ‎21. ‎studenog ‎2017. 05:14:51

Zašto baš ja

1. Muškarci u najboljim godinama

Kada nabrojimo "ugrožene vrste ljudi" u današnjem svijetu i kada sve te grupacije odvojimo na jednu stranu, na drugoj strani morali bi ostati oni koji uglavnom ne pripadaju ugroženim kategorijama, za koje nikada ne kažemo da su potrebiti bilo čega u ovom današnjem društvu, ali i u svakom povijesnom društvu.

Najugroženiji su gladni, oni su siromasi.
Odmah iza njih dolaze socijalno ugrožene skupine ljudi. 
Njima na suprotnoj strani stajali bi oni koji imaju redovno mogućnost od nekoliko obroka dnevno i koji su imućni i dobro stojeći, dakle, uzmimo da su to sve bogataši.


Također su jako ugrožene vojne i civilne žrtve rata, prognani, izbjegli, stranci.
Njima nasuprot stoje oni koji žive u miru, imaju svoje sigurno mjesto pod suncem, svoju domovinu i na okupu su s obiteljima te slobodno govore materinjim jezikom.


Slijede sigurno i razni i različiti zarobljenici, tjelesno ropstvo, politički progoni, duhovno ili ideološki porobljeni pojedinci i narodi te mnogi ovisnici, alkoholičari, narkomani, seksualni ovisnici, ovisnici o nikotinu i kofeinu.
Njima nasuprot žive slobodni ljudi.

Istovremeno su ugroženi najraznovrsniji teži bolesnici, žrtve epidemija, kronično nesposobni ljudi.
Njima nasuprot žive oni koji su zdravi i sposobni.

Također su ugroženi svi nezaposleni.
Njima nasuprot stoje ljudi koji imaju prihode, koji zarađuju dovoljno sredstava za život.

Nisu puno manje ugrožena djeca svih kontinenata.
Nauprot njima stoje odrasli i zreli ljudi.

Ugrožena vrsta su i starci, nemoćnici, umorni ljudi.
Nasuprot njima postoje mladi i oni u najboljim godinama, produktivni.

Na kraju, ali ne manje važna ugrožena skupina jesu žene.
Nasuprot njima stoje muškarci.



Kada saberemo rezultate ovakvoga preispitivanja, dobit ćemo porazan odgovor na pitanje o tome tko ne pripada ugroženoj skupini čovječanstva. To su uglavnom muškarci u najboljim godinama koji nisu u ratu, žive gdje žele, imaju mir i domovinu, nisu bolesni, slobodno rade i dovoljno zarađuju za život, čak su i bogati i imućni. Zašto je taj odgovor porazan? Zato što muškarci u najboljim godinama nisu svjesni svojega bogatstva, ali i svoje odgovornosti. Toliko puta čujemo kako se moramo pobrinuti za potrebite, ali tko su oni koji nisu tako potrebiti i koji bi se za potrebite morali najčešće pobrinuti? To su ljudi koji gledaju uglavnom na svoje vlastite probitke i na svoj vlastiti opstanak, za njih gotovo da bi vrijedila uzrečica "tko je jači, taj vlada i sve ima".

2. Svi postaju jedan narod

Prva knjiga o Makabejcima, glava 1, redak 41
"I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje."

Nekada davno bijaše skupina mudrih muških dobrostojećih glava u najboljim godinama koja odluči zavladati ekumenom - kako ta rečenica poznato zvuči. A kada nije bilo da moćnici ovoga svijeta nisu na takve ideje dolazili?

Također jednom u davnini postojali su ljudi koji su "ugrožene vrste ljudi" ostavljali divljim životinjama i zvijerima da ih proždru. Za razliku od prirodne selekcije, bila je to društvena selekcija. Neka žive samo lijepi, bogati, sposobni. Budimo svi kao jedan. Tada ćemo prosperirati što bi u prijevodu značilo: hajdemo se obogatiti, svima zavladati pa ćemo uživati vječno.

Ne tako davno, komunistički totalitarni režim također je podrazumijevao da postoji skupina vladajućih nad čitavim narodima po čijim naputcima se moralo živjeti.

I danas je takvo stanje u svijetu: svi ćemo biti isti pa će nas sve to dovesti u blagostanje, rekoše moćnici ovoga svijeta; svi ćemo isto razmišljati, bit ćemo nebogati i nesiromašni, bit ćemo najslobodniji što možemo biti i to na taj način da ćemo dopustiti veće slobode svakome, štoviše, uvest ćemo opću slobodu, neka čini tko što hoće, protiv prirodnih i društvenih zakonitosti.

Psalam 119, redak 134
"Izbavi me od nasilja ljudskog,
i naredbe tvoje ja ću čuvati..."

3. Slijepci na vlasti

Tko bi pomislio na one ugrožene? Ta, zbog ugroženih ljudi sve se to čini, reći će moćnici.
O, Bože, Bože, što smo učinili s tvojim darovima! Ti nam podijeli talente, udijeli nam sunce i kiše, zemlju i nebo, ostavi nam na raspolaganje svako izobilje, a mi - hoćemo samo grijeh, samo požude razne, pohlepu i vlasti.
Izgleda da mi svi, ugroženi, moramo najviše moliti za one slijepce na vlasti.

Evanđelje po Luki, glava 18, redak 35-43
"35
Jerihonski slijepac
A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. 36Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. 37Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« 38Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!« 39Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
40Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: 41»Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« 42Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« 43I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

4. Dostojan život


Darove Tvoje, Gospodine, tražim; ne da ih čuvam i puštam neka propadaju već da pronađem svoju svrhu, da se maksimalno iskoristim, da ne propadne ništa od svega onoga što si mi dao, da ne propadaju moje ruke, da ne propada sigurnost moja i da se ne ulijenim na lovorikama Tvojim. Darove tražim jer znam da je ovaj život samo putovanje, naporno istraživanje i traganje za čistim izvorima pitke vode, svježa zraka i Tvoje božanske snage.
Uzmi sve što si mi dao, opet uzimaj od mene i načini me dostojnom osobom u svojim očima; upotrijebi me, Isuse.

Poslanica svetoga Pavla apostola Kološanima, glava 1, redak 9-14
"9
Molitva za napredak Kološana
Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: 10da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; 11osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; 12s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
13On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, 14u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha."

5. Strašan gnjev nad Božjim narodom

Gospodine, odakle zlo na nama?
Gospodine, zašto baš ja?
Eto, zato nam Bog poremeti jezike kada smo uspjeli u izgradnji Babilonske kule, zdanja velikoga do neba: da bi svaki čovjek imao svoj materinji jezik i svoju domovinu; eto, zato nas Bog stvori kao muško i žensko: da prihvaćamo različitosti i da svojom slobodom ne ograničavamo tuđu slobodu; eto, zato nam veli Bog da onaj tko ne radi, ne mora niti jesti: da nesposobne zbrinemo svojim radom i zalaganjem, a ne da sjednemo, zavladamo svijetom i uživamo.

Budemo li i dalje pljačkali i bludničili u čežnji za vlašću, ne možemo očekivati blagostanja Božjega i raj. Ako si nesposoban, moli Boga za darove s kojima ćeš preživjeti dobro jer izgleda da ovaj svijet izabire slabe i nemoćne da bi ih upotrijebio za blagostanje svih ljudi.
Ako si sposoban, slobodan i imućan muškarac u najboljim godinama, nisi to postao svojom zaslugom već ti je Bog to sve dao da bi te upotrijebio za blagostanje svih ljudi.

Druga poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 3, redak 1-10
"  7Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: 8ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. 9Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. 10Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!"


‎ponedjeljak, ‎20. ‎studenog ‎2017. 00:38:14

Branitelju pradavnine

Kad sam ti zadnji put rekla "hvala",
to je još uvijek bilo čisto spontano;
vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala,
kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano.

A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo
onih užasa i one silne snage s nama,
"ne ponovilo se" kada sebi obećamo,
moja hvala zapinje na suhim usnama

jer to nije dovoljno i nije sve.
Jer što dalje vrijeme teče
i što više ja se sjećam davne bitke te,
to me više tvoja ljubav peče.

Znali smo svi da je stanje neobično, strašno
i da moramo se pomučiti, sabrati se i ne čuditi.
Samo jedno se iskristaliziralo kao vrlo jasno
kada stihija je mržnje započela divljati i luditi,

a to jeste bila izdaja i prevara u suživotu,
bratska ruka držala je leden nož.
Kao da to nije ništa, nanišanila je u divotu
da joj sruši snagu neba, da joj slabi vječnu mož

pa je divljački se obrušila na sunčane osmijehe,
govoreći da je lijepa domovina sva u biti zla,
da je kriva što postoji i da nosi silne grijehe
da bi opravdala samu sebe, razaranja sva.

Toliko je oružje iz mržnje bljuvalo po tebi,
a ti nisi htio za sebe ni znaka,
ti si samo stajao i trpio, pomagao u potrebi,
ti si čuvao mi svaku molekulu zraka.

Abolicija za razarače, paunove i fazane,
a za tebe nepoznatog bijeli križ u polju
jer sad znaju svi za one što su ukrali ti dane,
ali nitko ne zna, nije čuo još za tvoju snažnu volju.

Nije dosta reći "hvala" dok se duh tvoj vije
i dok čuva domovinu iz dalekih pustara;
znam da nisi otišao raju svome da te grije,
znam da još si ovdje, s nama, usred guštara

po kojima svi gazimo u istom ratu.
Da te nema ovdje, branitelju pradavnine,
već bi zastala i sva ljepota u svom cvatu,
već bi razarači izmrvili svaki pedalj domovine.
‎subota, ‎18. ‎studenog ‎2017. 03:34:04

Kronika

Nikola Tavelić, Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. studenog 1391., prvi hrvatski svetac, franjevac, mučenik

Da iz mene iziđu svi svjetovni problemi
potrebno je vratit' mi se u vlastite sfere,
tamo gdje se rađaju svi stvarni teoremi
i odakle bježe sve reklame, žutilo, afere.

Da bi meni život bio kvalitetan, stvarno moj,
potrebno je spoznati mi je li sve to java,
to što pripovijedaju mi, da sam samo broj,
da mi je budućnost grozna, da je strava.

Ne znam zašto žele ljudi utjecati
na sve intimne živote, ući ti u svijest
kao da bi time nešto vrijedno stjecati;
možda samo panika je svježa vijest,

možda samo crna kronika nas tješi.
Možda bolje ne znamo pronaći,
možda nekome se tajni strah odriješi
kada čuje da on neće sam u neku stravu zaći. 

Možda gospođa je Smrt ona kojoj rado zađe
jer od kad se rodi, čovjek neprekidno umire,
možda teži ubiti je prije nego li ga snađe,
ali sije samo strah i depresiju ubire.

Tako se susretnu u životu vrlo rano
jedan čovjek i njegova crna ljubavnica
pa mu se učini da je sve već ispisano,
da je samo ona stvarna i jedina uzdanica.

Svak će reći da ne čita takve besmislice,
ali istina je prevelika gledanost i pažnja
što ih bilježe portali, puni sretne nevjerice:
potajno se traže zečevi što bježe s ražnja.

Lako li je u tom ambijentu čovjekom zavladati
gdje je sasvim obično i ratovanje, i ubijanje; 
lako li je vrijeđati i smaknuti, čovjeka savladati
informacijama koje stvaraju mu usijanje

i nervozu od koje se dobiju navike prelijene.
Stoga sred kulture i napretka ljudske politike
imamo i novinare, i čitatelje nepismene,
teorije urote, ratnike svjetla, vitezove kritike

pa se sklanjamo u mržnju prema samoj riječi.
Tada prestajemo biti elokventni ljudi
koje samo besjeda i razlikuje od prirodne mliječi
i od rumenila sunca, i od ništavila što se budi.

Riječ je samo jedna, Riječ nam je Gospodar uma,
Osoba od povjerenja koja pati za nas, plače;
Onaj koji dao nam je dare govora i razuma,
Radosna vijest što u nama vječni život zače.

Eto, danas naročito ne vjerujem takvoj smrti 
kakvu viđam svuda naokolo kako divlje gaca.
Ovih dana još po neki čovjek rado život prti,
otvara se vječno Bogu besjedama svetaca.
‎utorak, ‎14. ‎studenog ‎2017. 04:35:28

Nikola Tavelić 1350.-1391.

Kontemplativna dubina - dimenzija koja nedostaje

Kršćanski nauk uglavnom ne uči o osjećaju krivnje ili o ispunjavanju ljudskih želja. Tko ima poremećaj osjećaja krivnje ili onaj tko moli da bi mu se ispunile razne želje, nije kršćanski nastrojen iako se možda i deklarira kao kršćanin. Ateistički stavovi polaze od pretpostavki, a ne od vjerskog iskustva i vrlo često se obrazlažu kao stavovi u kojima je krivnja bolest, a ljudska želja pokretač ljudskoga boljitka. To je površno sagledavanje.

Čovjeka stvori Bog na savršenu sliku svoju. Čovjek je veoma dobar, kvalitetan i Bog ga želi takvoga kakav jest. Ljudi moraju znati da su ispravni, da su lijepo i dobro sazdani i da su veoma vrijedni svojem Stvoritelju. Čovjek nije kriv, čovjek je prav. Bolestan osjećaj krivnje liječi se kao poremećaj i neznanje i nepoznavanje Boga u nedostatku molitvene kontemplacije. U molitvi i molitvenim djelima, općenito u vjerskom životu čovjek spoznaje da sve što ga čini želi Bog i mora takvo biti kakvo jest.
Ispravnost ljudskoga bića ne postiže se ljudskim naporima i nastojanjima, čovjek nije sam zaslužan za svoju ispravnost već je dobiva od Boga. Čovjekov posao na ovome svijetu ne sastoji se od popravljanja njegove biti već mu je dužnost izbjegavati zlo, činiti dobro po svojoj savjesti. Jedini posao čovjeka je biti ono što jest i ispovijedati ono što je točno i sažeto objavio Bog kao zakon i zapovijedi, odnosno ispovijedati u sakramentu Pomirenja svoje grijehe kad ih postane svjestan (a ne svjesno činiti ono što zna da je grijeh). Ispravno ljudsko biće je ono koje čitav život čini svjesno dobro, ali i nesvjesno upada u loše i zlo koje može ispovijediti kao grijeh. Grijeh se ne popravlja kao neka tehnička pogreška već se može zaboraviti samo kada Bog oprosti čovjeku njegove grijehe. Tu uglavnom nema mjesta osjećaju krivnje, ali ako čovjek svjesno i svojom voljom čini zlo, upada bez prisile u grijeh, tada doživljava taj bolestan osjećaj krivnje od koje se događaju i teški poremećaji.
Svatko može lako naučiti što su točno grijesi koje čovjek mora izbjegavati. Nije točno da se osjećaj krivnje "liječi" nekom iluzornom snagom volje, sugestijama i čeličenjem samopouzdanja. Osjećaj krivnje je znak da je čovjeku hitno i neophodno detektirati grijeh i ispovijediti ga Bogu koji mu jedini može oprostiti grijeh i zaboraviti ga dok vremenite posljedice grijeha mogu čovjeku opraštati i drugi ljudi, a također čovjek mora uložiti trud i oprostiti sam sebi kada vjeruje i moli Boga jer tada spoznaje kako Bog zaboravlja grijehe te i čovjek sam svoje grijehe zaboravi poslije ispovijedi i izvršenja pokore.

Bog je objavio zapovijedi ljudima kako bi im bilo dobro u životu, kako bi mogli proživjeti plodan život i sazrijeti za vječan život u Božjoj ljubavi koji sve što je objavio čini isključivo za čovjekovo dobro. Čak i tada kada čovjek slavi svojega Boga, Bog to želi da bi čovjek, slaveći Ga, ušao u svoju slavu, ljudsku i ispravnu i kako bi dobro vidio što je lijepo i dobro činiti. To je želja Boga i to je Božja volja. No, volja se vrši, a želja najčešće postoji kao nada. Niti Bogu se uvijek ne ispunjavaju želje jer se želja Boga ne može ispuniti ako Ga čovjek ne zamoli za oproštenje grijeha.

Ljudske su želje također nada. No, čovjek koji gleda i vrši Božju volju radi svojega vlastitoga dobra, nema vremena za razne neuredne želje. Ljudska želja je uredna kada čovjek umnožava svoje talente i radi na svojim darovima koje ima od Boga.

Dakle, kada ljudi mole Boga, uče se kontemplaciji kojom ulaze u sve dublje zajedništvo s Božjom voljom. Ako čovjek moli Boga da mu ispuni želje, mora očekivati da mu se neće uvijek svidjeti Božje uslišanje njegovih želja ako su one neuredne i pogubne za čovjekovo dobro.
Ateističko sagledavanje kršćanskoga života nema to molitveno kontemplativno zbližavanje u Bogu i s Bogom pa je zakinuto za jednu dimenziju ljudskoga postojanja te ne može nikako na taj način spoznati razlike između vjerskog i poganskog mentaliteta. To je nalik fotografiranju nekog krajolika čije planine i doline na fotografiji ne vidimo jer ona ima samo dimenzije širine i dužine, a nedostaje joj dimenzija dubine pa izgleda kao da planine nekom čarolijom ili magijom postaju doline; ateist ne vidi proces moliteljskoga iskustva koje obuhvaća obrede, molitvu, djela i općenito način života i kao ateist ne može pravilno i sveobuhvatno shvatiti takvu dubinu života i mentalitet ukoliko i sam ne postane vjernik i molitelj Jednoga Boga.
Sreća je za ateiste što Bog i njima želi dobro, što je poslao svojega Jedinorođenoga Sina Isusa Krista ljudima da svi koji u Njega vjeruju imaju život vječni i da nitko ne pogine i što postoje vjernici koji mole za sve ljude i za njihovo dobro ( i za spas od ponora zla ), a to dobro je obraćenje Bogu jedinome čiju Objavu Katolička Crkva već tisućama godina proučava i kontemplira. ‎subota, ‎11. ‎studenog ‎2017. 01:47:54

Brod od ljubavi

Okreću se vjetrovi, spremaju se bure,
moja lađa traži dobar vez,
mjesto gdje će sidro naći svoje gnjure,
gdje će moći zaorati dubok rez.

Da l' mi vrijedi drvo neprobojno, glatko
poput neke tende ili kabanice;
neće li to uže biti pretanko, prekratko,
neće li se oštetiti moje naslikane stranice,

hoće li prebroditi mi barem pramac
i zadržati se visok stup od jarbola
ili ću se klatiti kao šaren mamac,
raniti se teško, sve do bola?

Olujnom svježinom nosnice se pune,
mirisi se brzo šire i još brže nestaju,
a po kamenjaru brije i pjenom se krune
valovi na valim' što trepere i ne prestaju.

Krajolik se mijenja ubrzanim tempom
i gubi se obzor, i dijele se strane
brazdom moje lađe kao nekom lentom
na nebo i more,  na noći i dane.

Ljepota me prirode obuzima iako ginem,
vrtoglavica me hvata i klecaju stope,
ruke slabe, sidro plovi, ali ja ne brinem,
bacam se na krmu, ali se i ona prope,

razbija se moja umjetnina u komade.
Kad je prije ojačala ta nevera
pa mi oduzela sve što moje ruke dugo grade,
zašto me je odvela do neizmjera?

Zašto stradao mi brod, a srce sam izgubila;
zašto nije bilo važno hoću li se spasiti?
Zemlju svoju, more i nebo sam ljubila
vatrom koja nikada se ne može ugasiti.
‎četvrtak, ‎9. ‎studenog ‎2017. 17:25:00

Zasluge i dugovi

Možda nismo znali
kako je to biti sam bez ikoga
tko bi darovao nešto svoje.
Mi smo život ukrali,
a da nismo svjesni toga;
nas tu samo naše želje poje.

Čime da se oplemenimo
kad bez ičega kanimo otići?
Samo nam iskustvo vrijedi,
makar zaboravni se bremenimo,
samo ćemo doživljajem stići
na sve ono što nam slijedi.

Ako dostignemo neke vrhe,
moramo li se odmarati
kada uvijek ima i još dalje?
Daleko je još do krajnje svrhe!
Uvijek valja sve rasparati
jer nas ovaj život naprijed šalje

potpuno neopterećene
i bez zaostalih suda.
Sada zasigurno znamo više,
ruke nam posvećene
da nam stopa ne krivuda,
da nam duša lakše diše.

Valja nama odbaciti
zasluge i sva iskustva,
valja nama iz početka.
Valja nam se potlačiti
radi duhovnog prisustva
jer još nema nam svršetka.

Pravedna nam potraga 
jest uzaludno izgubljenje;
bespomoćni ostajemo.
I bez ljudi, bez života draga,
imali smo samo povjerenje,
a sad naviku da dajemo.

Sve što znamo, sve što jesmo sada
samo privremeno jeste trag
kojim putujemo, kojim služimo;
to je jedina nam nada,
prekoračiti taj prag 
da se opet sebi samima zadužimo.
‎srijeda, ‎8. ‎studenog ‎2017. 06:01:10

Zalog

Pjevajući putujem u sutra
dok me sva ljepota tuge rasplamsava
poput mrve zaostalog žara u pepelu
jer se tuga začinje duboko unutra
pa tek tada snažno se razlistava
kako bi zauzela za sebe dušu cijelu.

Tuga nije kao radost, malo plića,
tugi potrebno je dati velike strasti,
čak u miru istinite sreće ona živi
u njedrima nekim poput pokisloga ptića
kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti;
tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi.

A za radost ne treba mi snaga
kao što za tužnih noći znam za sretan kraj;
radost nikada ne može dulje potrajati,
nije stalna, nije srcu prirasla i draga
i ne vodi dušu tako izvjesno u raj.
Radosti se čovjek uvijek želi pokajati

jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju.
I da nije tako duboka i bolna,
tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće,
ne bi pružala sigurnost u trpljenju.
Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna,
ona nikada me prevariti neće.
‎utorak, ‎7. ‎studenog ‎2017. 19:54:12

Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju
veći mi je nego manjak riječi sočne,
stiha puna kakvim duše poklekuju,
kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,
palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,
naravno da uslijed napora još malo kišem
i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,
daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,
vrlo često stih mi grub je i robustan,
ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem
jer ne želim pripovijedati u ništa
i od prvog dana neprekidno posrćem;
istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj
jedino mi stil je ono za što marim
jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;
samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža
sred tišine uma, siromaštva moga,
samo jedna u mom vrtu cvate ruža;
nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,
jednostavna pitanja me muče od početka:
čemu služe naši dari, naše znanje
ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?
Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,
jer se inače ne vidi obično predavanje
što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,
ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.
Uzalud bi pamet ili ljudi sretni
kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.
Tko je lud potegnuti na korov sav i draču
kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,
raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom
traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,
ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,
raduje se čovjeku, darima mu i životu.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 23:08:12

Stara kočija

Sanak bi se lagano spustio
na moje znatiželjne vjeđe
kad bih za to bila raspoložena;
možda nemir me napustio
nakon puta kojeg duša prijeđe
kad je svaka nit joj posložena

poput dobroga i urednoga stana.
Još se uvijek opirem svim snovima,
a ne da mi se spustiti na tlo;
lakše mi je dočekati tragove dana
u tim toplim noćnim kadrovima 
makar i ta tama miriši na zlo.

A što bi moglo još me zadesiti
sad, pod stare dane i u miru
ako ne taj san od kojeg trčim
u daljine koje kanim uresiti
prema vlastitome odabiru
premda kao staro gvožđe krčim?

Ta, sada me tek zovu istraživanja,
mentalna i slična putovanja
koja bi mi otkrivala mene,
svu ovakvu i uz malu kap uživanja;
sad su sazrela sva mudrovanja
kao kad se lavina pokrene.

A možda sam samo zaboravna postala
amnezijom svih loših emocija,
utjehama zataškanih trauma
jer od mene još je samo ruševina ostala,
lijepa, dobra, topla kao svijetla kočija
na ledu i u noći umornoga uma.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 18:48:20

You Never Can Tell
"It was a teenage wedding,
and the old folks wished them well
You could see that Pierre
did truly love the mademoiselle
And now the young monsieur
and madame have rung the chapel bell,
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They furnished off an apartment
with a two room Roebuck sale
The coolerator was crammed
with TV dinners and ginger ale,
But when Pierre found work,
the little money comin' worked out well
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They had a hi-fi phono, boy, did they let it blast
Seven hundred little records,
all rock, rhythm and jazz
But when the sun went down,
the rapid tempo of the music fell
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They bought a souped-up jitney,
'twas a cherry red '53,
They drove it down New Orleans
to celebrate their anniversary
It was there that Pierre was married
to the lovely mademoiselle
"C'est la vie", say the old folks,

it goes to show you never can tell."

Kantina za puk

Bljedunjavi ljudi 
gledaju u prazno,
svatko život ima svoj;
i glad se budi
kao prisjećanje razno,
kao insekata roj

negdje prema utrobi,
negdje u laganoj glavobolji.
Pripovijesti kruže,
svatko nešto drobi
i svatko je najbolji.
Variva se služe,

ne zna se polako
nego svatko grabi, guta
u žamoru sve tišem.
Soli se, soli se jako
kao mrvicama nasred puta:
ja još uvijek dišem.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 
05:53:16

Život umjetnosti

Tražim onu pravu riječ za bitnost,
tražim srž i dušu na jeziku nekom;
stvaranje je samo puka nezasitnost.
Ako slikarsko platno ne putuje rijekom,

kako može slikar znati pravu nijansu;
kako moja umjetnost može biti stvarna?
Kako mogu znati u tom stvaralačkom transu
je li moja pjesma sa stvarnošću podudarna?

Kome služi moja slika velikoga svijeta
ako samo bacam nasumičnu estetiku,
ako nisam provjerila zašto biljka cvjeta,
ako ne znam izbjeći običnu patetiku?

Ako svoje riječi niti ja baš ne razumijem,
ako sebi samoj tajim najveće si blago,
život kojega još uvijek živjeti ne umijem,
kako mogu znati što je srcu drago?

Moj će jezik razumijeti svatko, svaka duša,
a moj stil označiti joj samo stavove
istom tada kad se život istinski okuša
jer je isti i za kišu, i za ljude, i za lavove.

Žalosno je kada pjesmom sakrivam si mane
i kad nesvjesno previdim mnoge greške.
Tada se zakomplicira sve što i u zjenu stane
dok ja sklapam oči, oslikavam smiješke.

Na toj rijeci najdublja je glazba bitka
koja uvijek nastaje u svetom istraživanju ljepota.
Bilo kojim stilom ova slika postaje razumljiva i čitka
jer je jedini mi pribor moja iskrenost života.
‎petak, ‎3. ‎studenog ‎2017. 02:22:10

Nešto bolje

Pronašla sam želju, želju jednu,
želju višu od planina i visina,
da premostim ovu provaliju bijednu
što me uvijek vuče kao kraljica nizina.

Kako lako propasti je u stare okvire,
u okvire što ih čini pohlepa i blud;
napiti se grijeha iz baruština što vire
iz tih svih dolina koje su po svud.

Kako lako propasti je niza sve strmine,
otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada,
gdje su opravdanja za sve humane krivine;
nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada.

Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom,
raširiti krila koja rađaju se sveđ u letu,
ne dopustiti leptirima da te vuku svojom mrežom,
ne dati da savjest prorokuje sudbu kletu

već se nositi i pritiscima odozgora.
Kad te tlače oblaci i sunčane strijele
što ti pale moždane i moć ti izgovora,
ostaje ti samo dići se za borove i jele,

ostaje ti samo naći gnijezda sokolova,
ne zbog toga da se nađeš na vrhuncu
nego zato da se pentraš kao putnik iz dolova,
da se suprotstaviš zlatnom bratu suncu,

tražeći od njega samo miris ozona
kako bi te nosila novija iskustva,
kako bi se suprotstavio svim zakonima Krona,
zakonu materije i tvari, zakonu prisustva

različitih duhova i sablasti strašnih.
Samo želja može te izvući
iz jaruge bezvoljnosti, iz sjećanja prašnih
koja bi te samo još više dotući.

Nije želja da postigneš puno, da narasteš
već da nađeš samo malo dobre volje
koja potiče te da proklijaš, da izrasteš
u toj slaboj, tihoj nadi da postoji bolje.
‎četvrtak, 2. ‎studenog ‎2017. 12:43:20