Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva
samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.
A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.
Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.
Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja
jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.
A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove.
četvrtak, 30. studenog 2017. 15:50:21
No comments:
Post a Comment
just do it