Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju
veći mi je nego manjak riječi sočne,
stiha puna kakvim duše poklekuju,
kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,
palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,
naravno da uslijed napora još malo kišem
i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,
daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,
vrlo često stih mi grub je i robustan,
ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem
jer ne želim pripovijedati u ništa
i od prvog dana neprekidno posrćem;
istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj
jedino mi stil je ono za što marim
jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;
samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža
sred tišine uma, siromaštva moga,
samo jedna u mom vrtu cvate ruža;
nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,
jednostavna pitanja me muče od početka:
čemu služe naši dari, naše znanje
ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?
Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,
jer se inače ne vidi obično predavanje
što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,
ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.
Uzalud bi pamet ili ljudi sretni
kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.
Tko je lud potegnuti na korov sav i draču
kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,
raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom
traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,
ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,
raduje se čovjeku, darima mu i životu.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 23:08:12