Organiziranje i zločini

Nepravde ima, ali je žalosno služenje ljudi idejama apsolutne pravednosti njihovih osobnih uvjerenja. Ti poltroni gospođe Nepravde uporno govore i čine sve u ime te pravednosti svojih osobnih uvjerenja i zaista vjeruju da čine dobro. To čovjeka ražalosti do krajnjih granica.

Jedan čovjek ne može biti objektivan, ma kako mudar bio. Također niti skupina takvih ljudi koji ne mogu biti objektivni ne čini od njih samim okupljanjem objektivnu skupinu. Vjerovati u objektivnost, a ne vjerovati u Apsolutnu Objektivnu Osobu, Boga jedinoga, već je velika pogreška, logička narodna pogreška i logička pogreška samouvjerenih pojedinaca koji su uvjereni u svoju objektivnost i sposobnost razlučivanja vlastitih dobrih čina. Objektivna je samo Istina i dokazi i logični argumenti koji upućuju na nju. Sve druge osobe, ljudske osobe koje nisu Bog i znaju ili ne znaju da nisu Bog, mogu prosuđivati sve u izuzetno subjektivnom smislu, to jest ljudi su subjektivni, ali smiju donositi sudove ako vjeruju u dokaze i argumente koji upućuju na objektivnu istinu. Vjera u prave znanstvene, prirodne, društvene, medicinske, filozofske i teološke logične dokaze i argumente ljudi često pogrešno nazivaju objektivnošću u nedostatku nekog sofisticiranijeg izraza za svoju vjeru. Čovjek također može vjerovati i u politiku, i u umjetnost i u prazninu i negativnost, a može vjerovati i u Boga koji je Apsolutna Istina, Pravda i Objektivnost. U svjetlu vjere u Jednoga Boga čovjek pronalazi ideale pravde, istine, objektivnosti, slobode, općega mira, ljudskoga napretka i slično. No, kada čovjek ima samo ideale, a ne vjeruje u njihova Začetnika, to je subjektivna pogreška i vjerovanje u ništa jer ideali sami po sebi ne mogu pružiti čovjeku snagu za život u toj vjeri kakvu može dati samo Bog s kojim čovjek može uspostavljati bliske odnose te iz toga i naučiti zaista i istinski slijediti svoje ideale u svojim razmišljanjima, govoru, djelima, činima, gestama i propustima.

Zahvaljujući Božjem sudjelovanju u ljudskim životima, svaka pravedna ideja ili djelo dobiva tu svoju istinsku pravednost; svaka iskrena riječ i gesta dobivaju tu svoju iskrenost i istinitost; svaka objektivnost dobiva u čovjeku od Božje objektivnosti.

Iz toga logično proizlazi da skupina objektivnih ljudi koji vjeruju u Boga i to aktivno, moleći Ga i slijedeći Ga, uvijek uspijeva u svojim poduhvatima, a ako se i dogodi da se taj uspjeh odmah ne vidi, povijest čovječanstva pokazuje da u vjeri u Jednoga Boga ljudi dobro, objektivno i istinito čine pravedna djela pa ako se ispostavi da su im djela bila nepravedna, to nazivamo đavoljom rabotom, odnosno neuspjehom.

Đavao je rušitelj i djelitelj. Kad nema što podijeliti, razdijeliti, razbiti ili rušiti, đavao ne može ništa, ali kada se nešto gradi, eto posla za đavolju rabotu.

Iz svega toga proizlazi da poduhvat, kojega poduzima Đavao sa svojim poltronima, može biti samo rušilački i kriminalan, ali se nikako ne može nazvati organiziranim poduhvatom te iz toga proizlazi da sintagma "zajednički zločinački poduhvat" ili sintagma " organizirani kriminal" nikako ne stoji i nije logična pa ju često nazivamo oksimoronom jer ako je poduhvat uspio kao zajednički poduhvat skupine ljudi koji vjeruju u Boga jedinoga, tada znači da je bio i te kako dobro organiziran. Kod zločina ne postoji organizacija, jednostavno je u Bogu nemoguća. Zločin je rušenje organizacije, Božje i ljudske organizacije, a rušenje i kriminal iza kojih se ne može sačuvati ni ono što je bilo dobro, niti ono što je bilo promašeno, ne može biti niti zajednički, niti zločinački poduhvat, a kada bi to i bio, došlo bi do đavlova samouništenja. 
‎srijeda, ‎29. ‎studenog ‎2017. 10:53:45