Brod od ljubavi

Okreću se vjetrovi, spremaju se bure,
moja lađa traži dobar vez,
mjesto gdje će sidro naći svoje gnjure,
gdje će moći zaorati dubok rez.

Da l' mi vrijedi drvo neprobojno, glatko
poput neke tende ili kabanice;
neće li to uže biti pretanko, prekratko,
neće li se oštetiti moje naslikane stranice,

hoće li prebroditi mi barem pramac
i zadržati se visok stup od jarbola
ili ću se klatiti kao šaren mamac,
raniti se teško, sve do bola?

Olujnom svježinom nosnice se pune,
mirisi se brzo šire i još brže nestaju,
a po kamenjaru brije i pjenom se krune
valovi na valim' što trepere i ne prestaju.

Krajolik se mijenja ubrzanim tempom
i gubi se obzor, i dijele se strane
brazdom moje lađe kao nekom lentom
na nebo i more,  na noći i dane.

Ljepota me prirode obuzima iako ginem,
vrtoglavica me hvata i klecaju stope,
ruke slabe, sidro plovi, ali ja ne brinem,
bacam se na krmu, ali se i ona prope,

razbija se moja umjetnina u komade.
Kad je prije ojačala ta nevera
pa mi oduzela sve što moje ruke dugo grade,
zašto me je odvela do neizmjera?

Zašto stradao mi brod, a srce sam izgubila;
zašto nije bilo važno hoću li se spasiti?
Zemlju svoju, more i nebo sam ljubila
vatrom koja nikada se ne može ugasiti.
‎četvrtak, ‎9. ‎studenog ‎2017. 17:25:00