Odlazak na sveti zdenac

Kada mijenjam svoje sate i minute,
kada gradim život svoj na stijeni,
kad poravnam stope svoje, svoje pute,
tad se zraka s tamnog neba zarumeni;

tad se svjetla jarko bijela
slamaju na boje nevinosti, boje krvi,
građevina moja tad je cijela
dok se silan pijesak naokolo mrvi

i ja vidim snagu, veću još od svake moći,
svaka zlata, svake krune zlatne.
Kralj si nad svim kraljevima noći,
ali još si više Kralj mi duše blatne,

duše koja prepuna je sva od zlobe,
zbunjena i izbezumljena od svijeta
što se s pijeskom mrvi i što lako je zarobe
različiti predatori s likom cvijeta.

Tada samo Kralj mi boli prljavštinu briše,
Kralj mi otvara vidike i dubinu svega
koja istinski mi smisao života piše,
pronalazi pravu mene protiv stega.

Kralj mi stiže, s neba svijetla zraka pada
na moj usamljeni ljudski put i bezdan
iz kojeg se uspinje mi opet život, nova nada
da ću naći veću snagu duha, novi dan.

Znam što slijedi, odlazak na sveti zdenac,
sva treperim jer već duša mi se s neba valja
koja rađa se kroz svijetli bijeli vijenac
na slobodu gdje susreće svoga Kralja.
‎nedjelja, ‎26. ‎studenog ‎2017. 17:55:24