Kontemplativna dubina - dimenzija koja nedostaje

Kršćanski nauk uglavnom ne uči o osjećaju krivnje ili o ispunjavanju ljudskih želja. Tko ima poremećaj osjećaja krivnje ili onaj tko moli da bi mu se ispunile razne želje, nije kršćanski nastrojen iako se možda i deklarira kao kršćanin. Ateistički stavovi polaze od pretpostavki, a ne od vjerskog iskustva i vrlo često se obrazlažu kao stavovi u kojima je krivnja bolest, a ljudska želja pokretač ljudskoga boljitka. To je površno sagledavanje.

Čovjeka stvori Bog na savršenu sliku svoju. Čovjek je veoma dobar, kvalitetan i Bog ga želi takvoga kakav jest. Ljudi moraju znati da su ispravni, da su lijepo i dobro sazdani i da su veoma vrijedni svojem Stvoritelju. Čovjek nije kriv, čovjek je prav. Bolestan osjećaj krivnje liječi se kao poremećaj i neznanje i nepoznavanje Boga u nedostatku molitvene kontemplacije. U molitvi i molitvenim djelima, općenito u vjerskom životu čovjek spoznaje da sve što ga čini želi Bog i mora takvo biti kakvo jest.
Ispravnost ljudskoga bića ne postiže se ljudskim naporima i nastojanjima, čovjek nije sam zaslužan za svoju ispravnost već je dobiva od Boga. Čovjekov posao na ovome svijetu ne sastoji se od popravljanja njegove biti već mu je dužnost izbjegavati zlo, činiti dobro po svojoj savjesti. Jedini posao čovjeka je biti ono što jest i ispovijedati ono što je točno i sažeto objavio Bog kao zakon i zapovijedi, odnosno ispovijedati u sakramentu Pomirenja svoje grijehe kad ih postane svjestan (a ne svjesno činiti ono što zna da je grijeh). Ispravno ljudsko biće je ono koje čitav život čini svjesno dobro, ali i nesvjesno upada u loše i zlo koje može ispovijediti kao grijeh. Grijeh se ne popravlja kao neka tehnička pogreška već se može zaboraviti samo kada Bog oprosti čovjeku njegove grijehe. Tu uglavnom nema mjesta osjećaju krivnje, ali ako čovjek svjesno i svojom voljom čini zlo, upada bez prisile u grijeh, tada doživljava taj bolestan osjećaj krivnje od koje se događaju i teški poremećaji.
Svatko može lako naučiti što su točno grijesi koje čovjek mora izbjegavati. Nije točno da se osjećaj krivnje "liječi" nekom iluzornom snagom volje, sugestijama i čeličenjem samopouzdanja. Osjećaj krivnje je znak da je čovjeku hitno i neophodno detektirati grijeh i ispovijediti ga Bogu koji mu jedini može oprostiti grijeh i zaboraviti ga dok vremenite posljedice grijeha mogu čovjeku opraštati i drugi ljudi, a također čovjek mora uložiti trud i oprostiti sam sebi kada vjeruje i moli Boga jer tada spoznaje kako Bog zaboravlja grijehe te i čovjek sam svoje grijehe zaboravi poslije ispovijedi i izvršenja pokore.

Bog je objavio zapovijedi ljudima kako bi im bilo dobro u životu, kako bi mogli proživjeti plodan život i sazrijeti za vječan život u Božjoj ljubavi koji sve što je objavio čini isključivo za čovjekovo dobro. Čak i tada kada čovjek slavi svojega Boga, Bog to želi da bi čovjek, slaveći Ga, ušao u svoju slavu, ljudsku i ispravnu i kako bi dobro vidio što je lijepo i dobro činiti. To je želja Boga i to je Božja volja. No, volja se vrši, a želja najčešće postoji kao nada. Niti Bogu se uvijek ne ispunjavaju želje jer se želja Boga ne može ispuniti ako Ga čovjek ne zamoli za oproštenje grijeha.

Ljudske su želje također nada. No, čovjek koji gleda i vrši Božju volju radi svojega vlastitoga dobra, nema vremena za razne neuredne želje. Ljudska želja je uredna kada čovjek umnožava svoje talente i radi na svojim darovima koje ima od Boga.

Dakle, kada ljudi mole Boga, uče se kontemplaciji kojom ulaze u sve dublje zajedništvo s Božjom voljom. Ako čovjek moli Boga da mu ispuni želje, mora očekivati da mu se neće uvijek svidjeti Božje uslišanje njegovih želja ako su one neuredne i pogubne za čovjekovo dobro.
Ateističko sagledavanje kršćanskoga života nema to molitveno kontemplativno zbližavanje u Bogu i s Bogom pa je zakinuto za jednu dimenziju ljudskoga postojanja te ne može nikako na taj način spoznati razlike između vjerskog i poganskog mentaliteta. To je nalik fotografiranju nekog krajolika čije planine i doline na fotografiji ne vidimo jer ona ima samo dimenzije širine i dužine, a nedostaje joj dimenzija dubine pa izgleda kao da planine nekom čarolijom ili magijom postaju doline; ateist ne vidi proces moliteljskoga iskustva koje obuhvaća obrede, molitvu, djela i općenito način života i kao ateist ne može pravilno i sveobuhvatno shvatiti takvu dubinu života i mentalitet ukoliko i sam ne postane vjernik i molitelj Jednoga Boga.
Sreća je za ateiste što Bog i njima želi dobro, što je poslao svojega Jedinorođenoga Sina Isusa Krista ljudima da svi koji u Njega vjeruju imaju život vječni i da nitko ne pogine i što postoje vjernici koji mole za sve ljude i za njihovo dobro ( i za spas od ponora zla ), a to dobro je obraćenje Bogu jedinome čiju Objavu Katolička Crkva već tisućama godina proučava i kontemplira. ‎subota, ‎11. ‎studenog ‎2017. 01:47:54