Razbojnička spilja

Diviti se, kako prikladno je, kao dobar dan,
reći "blago tebi, ti si sretno biće,
a ne kao mi, smrtnici što idemo kroz san",
kako lako je ispijati drugome žiće.

Čime se opravdavati ako ne svim pehom,
sudbom zbog koje nam u životu ne ide;
misliti o najvećim divotama, a hraniti se grijehom,
misliti da naše prepreke i patnje se ne vide,

a patnja se vidi, dobro vidi onaj što je zna.
Ona se prepoznaje u zjenici oka
i u stavu životnome, u držanju tijela;
patnja nikada ne gleda te s visoka.

Kako je nestrpljiva ti duša, požudna i ohola,
kad joj smeta svašta, kad joj nitko nije vrijedan,
kada svi su krivi, svi na boljem mjestu oko stola;
samo ti pa ti dobio si život bijedan.

"Nitko ne zna kako mi je", govoriš i grabiš
svaku priliku za otimanje svega što postoji,
silama se trudiš da nekoga oslabiš
i ne staješ dok ti pohlepa imanje ne prebroji.

Prepun si bogatstva što ga ničime ne cijeniš,
uvijek bolje ti je tuđe, uvijek ta gorčina.
Nemaran te stav natjera da još više se ulijeniš,
da sve teže primaš plodove si čina

jer ti djela nisu stvaralačka nego venu.
Ruku pomoćnicu ne znaš prihvatiti,
ona za te nema dobru cijenu;
ti si stvarno onaj koji drugog ne zna shvatiti.

Ne znaš li da hram smo Boga svevišnjega
kojem mogli bismo se pokloniti,
da smo svi stvorenja koja traže Njega
da se ne bi na nas nevolja okomiti?

Od svih svojih molbi, želja i životnih sanja
činiš svetogrđe, gradiš razbojničku spilju
usred sebe, hrama u kojem se duša klanja,
razaraš sam sebe Božjoj milosti i milju.
‎petak, ‎24. ‎studenog ‎2017. 06:20:22