Duh i Crkva

Vjerujem u Duha Svetoga

Učenje o Crkvi mora svoje ishodište imati u učenju o Duhu Svetomu i Njegovim darovima. A cilj tog učenja jest nauka o povijesti Božjeg odnosa prema ljudima, odnosno o funkciji Kristove povijesti za čovječanstvo kao cjelinu. Time nam ujedno postaje i jasno u kom se pravcu mora kristologija razvijati: ne smije se razvijati kao nauka o Božjoj ukorijenjenosti u svijetu koja na osnovu Isusova čovještva tumači Crkvu u odveć unutarnjesvjetskom smislu.

Krist ostaje nazočan djelovanjem Duha Svetoga, s Njegovom otvorenošću, širinom i slobodom, koja doduše ne isključuje institucionalnost, ali ograničuje njezine pretenzije i ne dopušta da jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.

Ostali izričaji što se nalaze u trećem dijelu Simbola vjere tek su razrada osnovne tvrdnje toga dijela: „Vjerujem u Duha Svetoga”. A ta razrada ide u dva pravca. Prvi susrećemo u spominjanju ZAJEDNIŠTVA SVETIH; doduše, takvog sadržaja u starom tekstu rimskog Vjerovanja nije bilo, no ipak je to dobro prvobitne Crkve. Zatim slijede riječi o OTPUŠTENJU GRIJEHA. Te dvije tvrdnje treba shvatiti kao konkretizacije onoga što se govori o Duhu Svetomu, kao prikaz kako Duh djeluje u povijesti. Obje tvrdnje imaju i izravno sakramentalno značenje, čega smo mi danas još jedva svjesni.

Općinstvo svetih

Naime, riječima o zajedništvu svetih u prvom je redu ukazano na euharistijsko zajedništvo, koje u Gospodinovu Tijelu povezuje sve Crkve rasute po svijetu u jednu Crkvu. Riječ „sanctorum” („svetih”) izvorno se, dakle, ne odnosi na osobe nego na svete darove, na sveto što ga je Bog poklonio Crkvi u njezinom euharistijskom slavlju kao jedinu i pravu vezu jedinstva. Crkva se, dakle, ne definira po svojim službama, niti po svojoj organizaciji nego po službi Božjoj što je vrši: ona je zajednica stola, okupljena oko uskrslog Gospodina koji je posvuda skuplja i ujedinjuje. Naravno da se vrlo brzo taj pojam počeo prenositi i na osobe koje su sjedinjene i posvećene jednim i svetim Božjim darom. Crkva se počela shvaćati ne više samo kao jedinstvo euharistijskog stola već kao zajednica onih koji su, na temelju jedinstva stola, i međusobno jedno. Na osnovu, pak, toga uskoro u pojam Crkve ulazi i jedna kozmička širina: zajednica svetih o kojoj se ovdje govori prelazi granicu smrti; ona međusobno povezuje sve one koji su primili jednoga Duha i Njegovu jedinstvenu i životvornu moć.

Otpuštenje grijeha

Naprotiv, riječi o opraštanju grijeha smjeraju na drugi sakrament na kome se isto zasniva Crkva – na krštenje. A odatle se onda pogled vrlo brzo prenio i na sakrament pokore. Isprva se krštenje promatralo kao veliki sakrament oproštenja, kao trenutak obrata i preobrazbe. Zacijelo se tek postupno, nakon bolnih iskustava, došlo do spoznaje da je kršćaninu makar bio i kršten, potrebno praštanje. Tako se sve više isticalo opetovano opraštanje grijeha u sakramentu pokore, posebno otkako se krštenje pomaklo na sam početak života i tako prestalo biti izrazom aktivnog obraćenja. No, uza sve to, i dalje je vladalo uvjerenje da se kršćaninom ne postaje rođenjem već samo preporođenjem.

Čovjek postaje kršćaninom jedino ako promijeni pravac svoga života, ako se odrekne svog samodopadnog živovanja te se „obrati”. U tom smislu krštenje, kao početak obraćenja koje se proteže na cijeli život, ostaje temeljni znamen kršćanske egzistencije, na što nas podsjećaju riječi riječi o „oproštenju grijeha”. No, ako „biti kršćanin” ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat, onda ta spoznaja znači – uzevši u obzir i one ljude koji ne spadaju u krug krštenih – da čovjek ne može postati samosvojan, on sam, ako se jednostavno prepusti svom prirodnom težištu. Da bi postao uistinu čovjek, on se mora suprotstaviti tom težištu, mora izvršiti obrat u sebi samome, jer ni voda u njegovoj prirodi ne uzdiže se sama od sebe u vis.

Jedan Kruh, jedno tijelo

Rezimiramo li sve ono što smo do sada rekli, možemo ustvrditi da se Crkva u našem Vjerovanju shvaća polazeći od Duha Svetoga, i to kao mjesto Njegovog djelovanja u svijetu. Crkva se konkretno promatra s dva stajališta, sa stajališta krštenja (pokore) i euharistije. Ovo sakramentalno polazište uvjetuje jedno posve teocentričko razumijevanje Crkve. U prvom planu ne stoji grupiranje ljudi već Božja milost koja u čovjeku stvara novi život koji on ne može sam sebi dati, milost koja ga uključuje u takvo zajedništvo koje on može primiti samo kao dar. A ipak, upravo ova teocentrička slika Crkve ima posve ljudski karakter, potpuno je realna: obraćenje i sjedinjenje bitni su elementi te slike, a oboje sačinjava proces koji je nezavršiv u okviru same povijesti; tako nam se onda otkriva ljudski smisao sakramenta i Crkve. „Objektivnim” promatranjem, tj. polazeći od Božje milosti, po sebi se dolazi do personalnog elementa: novi bitak, djelo praštanja, uvodi u zajednicu s onima koji žive od praštanja; praštanje stvara zajedništvo, a zajedništvo s Gospodinom u euharistiji nužno vodi k zajedništvu obraćenih. Svi oni jedu jedan te isti kruh da bi tako postali „jedno tijelo” (1 Kor 10,17), još više, „jedan jedincati novi čovjek” (usp. Ef 2,15).

Uskrsnuće na vječni život

I završne riječi Vjerovanja, kojima se ispovijeda „uskrsnuće tijela” i „vječni život”, treba shvatiti kao razradu vjere u Duha Svetoga i u Njegovu preobrazbenu moć; u tim riječima opisani su njeni konačni učinci. Jer, iščekivanje uskrsnuća, iščekivanje u koje se ovdje sve slijeva, nužno proizlazi iz vjere u preobražaj povijesti koji je započeo Isusovim uskrsnućem.

Ljubav jača od smrti

Tim je događajem, kao što smo vidjeli, prijeđena granica biosa, tj. smrt, i otvorena jedna nova perspektiva: biološku je zbilju zahvatio Duh, Ljubav koja je jača od smrti. Time je u osnovi srušena granica smrti i otvorena definitivna budućnost za čovjeka i njegov svijet. Ovo uvjerenje, u kojem se prožimaju vjera u Krista i priznavanje moći Duha Svetoga, u završnim riječima Simbola izrijekom se primjenjuje na budućnost sviju nas.

Alfa i Omega

Pogled na Omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojem će sve biti ispunjeno, proizlazi unutarnjom nuždom iz vjere u Boga koji je sam na križu htio postati Omegom, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao SVOJE mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala jačom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizišlo ono definitivno kompleksno: konačnost osobe i konačnost jedinstva, čemu je izvor ljubav. Zato što je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je Njegovim slovom, a time je povijest dobila usmjerenje prema konačnoj pobjedi ljubavi: križ je zaista otkupljenje svijeta.

Izvadak iz predavanja Josepha Ratzingera, „Uvod u kršćanstvo”, str. 307-313; Zagreb, 1993.g. 14.05.2021. 13:00