Ovaj svijet

 

Ovaj svijet ispunjen je mnogim glumcima i igračicama. Glumci se igraju ratova, igraju se pobjedama. Najslavniji je onaj glumac koji je najbolji „gamer” - igrač kompjutorskih igara. Najbolji igrač je najbogatiji, najbolji je u, naravno, ratnim igrama. Najbogatiji je jer mu je potrebna najskuplja oprema: dobar stroj, ogroman zaslon, udobna fotelja iz koje se gotovo i ne miče.

Igračice glume da su zainteresirane za sve što glumci – gameri misle i čine iako im nije jasno nikada kakve se sve šifre i jezici kriju iza običnih igara, nije im jasno kako se glumci sporazumijevaju i ponekad normalno žive. No, prije i poslije svake igre događaju se ratovi. Stvarni ratovi u kojima stradavaju nenaoružani civili, žene i djeca.

Najveća pohlepa kod igračica se pojavljuje kada se međusobno bore za naklonost nekog glumca jer igračica ima više nego glumaca pa glumci mogu birati kako žele te je kod njih najveća pohlepa drugačija, zna se: steći što više pobjeda, osvojiti što više trofeja. Igračice bi se brzo ohladile kada bi shvatile na koji način glumci među sobom o igračicama razgovaraju. Gamerskim jezikom.

Igračice žive od rata do rata. Peru posuđe i čiste oružje; pripremaju večeru i pripremaju duhan; pospremaju krevete i krpaju vreće za spavanje; danima i noćima pjevaju djeci uspavanke i kuhaju velike količine kave; grade željezničke pruge i popravljaju po kući sve što ne štima i to sve samo u slobodno vrijeme. Djeca im se igraju ili postavljaju nezgodna pitanja o svemu, o svijetu, o tati, o smrti. Igračice tumače svoje odgovore na njihova pitanja na taj način da ih direktno podučavaju praktičnom životu.

Između nekoliko ratova, u mirnodopskim razdobljima, glumci se igraju politike i kockaju se na burzama s mukotrpno zasluženim sredstvima koja su uzeli od domaćica i drugih političara raznim porezima.

Nije problem u tome što čine glumci već je problem u tome što niti oni sami ne znaju kakvog to ima krajnjeg smisla. Ratujemo radi mira, ratujemo kako bismo smanjili glad u svijetu, ratujemo kako bismo se obranili od agresora jer oni su najžešći protivnici na burzama kapitala.

Također, igračice gube smisao za smisao.

Nije problem pretpostaviti zašto.

Kao i obično, igračice u praktičnom životu rađaju, stvaraju, pribavljaju hranu, odjeću, knjige, osigurače, boje za zidove, čavliće i vijke, po koju didaktičku igračku, uče pjesmice, ispituju svoje male učenike kako bi lakše prošli na ispitu, brišu prašinu gdje god se prašina pojavi, a javlja se svuda, peru rublje, tone odjeće i obuće, peglaju sve to što se odmah izgužva, kuhaju doručak za odrasle, kuhaju večeru za djecu jer nije bilo ručka, a nešto se kuhano mora pojesti i tako dalje, i tako dalje.

Političari donose zakone po kojima glumci nisu ništa dužni nego su uvijek zaslužni. I tako, za novu djecu više nema mjesta, nema novaca, nema sredstava, nema očeva, nema mjesta, nema snage.

I abortiraju.

I nema više ništa nikakvoga smisla.

Poneka igračica, ili malo više njih, nađu idealnog muškarca koji nije glumac u originalu. Tada počinje igra u kojoj se igračice ozbiljno ponašaju i zainteresiraju, ali i dalje izgledaju i govore kao uvijek pa svi misle da su to obične igračice kao i sve druge.

Ali nisu. Postaju sve ono što su pokušavale biti, stvarateljice, rađateljice, potpune žene. To se događa kada izmaknu kontroli glumaca – ratnika i glumaca – političara koji su, pak, previše zainteresirani za svoje igre pa ne primjećuju razliku. Bivšim igračicama nije problem i nije tajna kako se moraju pritajiti da se ne ističu ni po čemu.

I život ipak ima smisla.

Ili usprkos svemu.

„To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!” Iv 16,33