Moj stan od kamena

 

"U domu Oca mojega ima mnogo stanova" Iv 14,2

I kamenje bi govorilo Radosnu vijest,

i šume Te slave, mora i doline;

kako ne bi duša, srce živog tijela!

Kako ne bih note pokušala plest

kad mi zraka od ljubavi sine

u kojoj se kupam, sasvim cijela?

Nitko od nas ljudi nije Bog,

nitko nije savršen, cjelovit,

a u Milosti se nađe sav od zlata.

Kao dragi kamen, kao sjaj od Duha Tvog,

kao Marijina duša skrovit,

takav ulazi kroz ona uska vrata

da bi postalo od njega sveto, jasno sve.

Poput bljeska u zjenici duše

iznova se rađa u vječnome vrtu

da bi nastao to živo kamenje

iz kojega ljubav miri, puše

poput lahora na nekom rtu.

Takav dragulj već je nedodirljiv,

čvrsta vjera pretvara mu se u zbilju

kakvu poznaje u svom identitetu.

Ti si Bog moj, nježan i pomirljiv,

Ti si pripravio mi onakvu špilju

što je nalik štali u tom svijetu.

Tamo si me rodio za sebe,

tamo si pokazao nam budući stan

nad kojim anđeli svi bdiju;

Marija i Josip žive pokraj Tebe,

apostoli svijetle jače nego dan,

vjernici u zboru Krvi svete piju.

A ta pećina je, Kriste, srce moje,

a to srce ljubi se sa svima

i sva srca dijamanti su sa strane;

i još jače svijetle presijavaju se boje

jer se nalaziš u svima njima

dok nam jarko bliješte Tvoje rane.

Sav u Tebi stan je moj od kamena,

na Srce sam Tvoje čvrsto oslonjena

kao što se dijete ognjištu prislanja.

Nikad ne nastrada od silnoga plamena.

Tvoja ljubav i ta silna vatra njena

besplatno se svakome poklanja.

04.05.2021. 14:34