Naš dragi Gugl ima vrlo često naslovnicu koja je nekome ili nečemu posvećena.
Tako ponekad saznamo po prvi put da postoji neki znanstvenik ili znanstvenica, umjetnik ili umjetnica koji su ostavili veliki trag iza sebe. Ili saznamo kad se rodio netko koga znamo, primjerice: danas je dvijes totine pedest i treća godišnjica rođenja nekoga poznatog. Ili saznamo da je Dan planeta Zemlje, ili saznamo da je Prvi dan proljeća, ili saznamo da je Majčin dan ili Dan očeva, Dan sestara ili braće, Dan djedova i baka, Dan kćerki ili sinova.
Vjerske blagdane nisu uključili u taj program iz razumljivih razloga iako ponekad označe i to.
Budući da mi i za Dan žena slavimo majke, sestre i bake, i kćerke i tako dalje, nismo navikli još slaviti i Majčin dan pa tako imamo dva dana za naše i sve majke. Dan majki bi morao zaista biti Dan ljubavi i to svaki dan. Oni koji nisu znali u totalitarističkom komunističkom uređenju kada je Majčin dan, ne žele to znati niti danas, ali zato svojski slave sve ostale Gugl – dane. To nam dođe kao neka esperanto religija.
Ono što je od totalitarizma ostalo dobro kod nas, u Hrvata, jest katolička vjera koja bijaše pritajena i koja je također slavila Dan žena jer se tako moralo, ali samo na izvanjski način. Za Dan žena muškarci su se opijali, a žene su sjedile doma, ugušene raznolikim cvijećem. Slično je i sa Valentinovim danom. Mnoge su obitelji, žene i muškarci emigrirali na vrijeme odavde. Sačuvali su svoju vjeru i prestali slaviti dane neke umjetne nove religije, a svakoga dana slave ljubav molitvom, jer Bog je Ljubav, i slave Časoslov po rimokatoličkom kalendaru.
Kada je slavlje ljubavi bilo opasno, još više se slavilo, ali u okvirima vlastitoga doma. Sada, kada se javno slave katolički blagdani, intenzitet je slavlja malo popustio, a katolička vjera postaje „ures” na dobrim ljudima. Nekada je taj ures bio „narodni običaj”. Vjera kao da postaje mlaka. Javlja se nova evangelizacija kao apologetska odmazda od sekularizacije i sekularizma.
Povodom Dana žena često se znalo u glasilima pisati o junačkim podvizima raznih žena kao što se i danas piše na malo drugačiji način to isto.
Ženski, kućanski, poslovi nisu na cijeni. Jer, kad bismo ih procjenjivali, ne bismo mogli uračunati doprinos majki u istinskom i pravom, duševnom i duhovnom smislu jer bismo tada morali priznati da muškarci nemaju s pravom sva prava koja imaju, kao što su veće plaće, a koja žene za sada nemaju, niti će ih ikada imati jer ženski doprinos u svijetu je neprocjenjiv i to upravo u tome što, između ostalog, žena ima nadahnuće za svaku priliku, a muškarci samo za neke situacije. Stoga, žena može biti i izuzetno dobra bojnica u borbi, a da u isto vrijeme bude i dobra supruga, i dobra majka, i dobra domaćica.
Naravno, čovjeka ne mjerimo po njegovim djelima, niti mjerimo žene po sposobnostima. Majka je uvijek majka. I tata je uvijek tata.
Majka je pogotovo ona žena koja je abortirala.
Ona je nesretna žena i nesretna majka.
U svijetu je negativna, ali kako je svijet često sav nekako negativan, ispada da je žena koja je abortirala zapravo u duši dobra osoba, nije ubojica. U mixu od sekularizma i kršćanske i katoličke apologetike žena koja je abortirala ide čitav život na terapiju protiv depresije zbog traume koju je doživjela dok otac abortiranog djeteta vjerojatno proživljava traume unutar sebe i svojega duševnog života.
No, žene općenito proživljavaju traume zbog svoga majčinstva ili ne - majčinstva, u oba slučaja. To se na Majčin dan ne spominje. Žena koja nije sretna, teško može biti majka onako kako bi željela. Neće abortirati, ali će nesvjesno prenijeti svoju traumu na djecu. Sve to isto znači i za očeve. No, emotivnost je rezervirana za žene, a razboritost za muškarce. Tu je svejedno je li to pozitivna ili negativna emotivnost, odnosno razboritost.
Negativno emotivna žena, kažu, ne razmišlja uvijek nego samo kada je potrebno abortirati dok negativno razborit muškarac, kažu, ne dopušta sebi nikakve emotivne ispade kada je potrebno napustiti ženu, odnosno abortirati svoj plod u njezinoj utrobi.
U pozitivnom smislu, kažu, muž i žena postaju jedno i kao takvi su idealni roditelji.
Sve to nije uvijek tako u realnom svijetu.
Osobno ne mogu svjedočiti o sretnom i idealnom braku, znam za to samo iz čuvenja, a znam i neke idealne muževe i očeve koji imaju sretne žene i djecu.
Istina je drugačija.
Istina je, između ostaloga, da su mnogi muškarci emotivniji nego mnoge žene i da su mnoge žene i emotivne, i razborite umjesto svojih muževa.
Kada se otac obitelji, pored karijere, posveti kućnim obavezama i odgoju djece, kažu, to je pozitivno.
No, kada je žena veliki borac za domovinu i dobra političarka, kažu, nije dobra supruga, domaćica i majka.
A ja se pitam kako netko može biti dobar političar ako nije dobar suprug i muž, domaćin i otac?
14.05.2021. 03:11
Svaka sličnost je namjerna.
No comments:
Post a Comment
just do it