Vrenje

Usred ova nestalna vremena

kad ni munja ne zna da li sijeva,

niti znaju je li neki život gorak,

kada nebo prepuno je uništena sjemena,

zatekla sam anđela gdje pjeva.

Zaustavio se moj je korak.

Iz nevidljivih je anđeoskih krila

izvirala Duha Sveta bistra voda, pitka;

iza njega pjevao je anđeoski hor

našu pjesmu što je kipjela i vrila

poput uzburkana izvorskoga žitka.

Sasvim isti to je bio zbor.

Vreli zvuci nisu prestajali,

niti bi se kao vrijeme mijenjali

svakog moja udisaja krepka.

Nisu mome uhu propadali

već su samo malo jenjali

čim je stala pamet što se cjepka.

Ipak, pjevali su srcu mome

poput školjke koja drži jeku,

kao podrška mi, to sigurno znam.

I ne zato da mi duha slome

već da daju maha Božjem lijeku

što ga redom duha uzimam

za sve one što me hoće ludom

koja samo uzavrelo bunca

dok joj ne naškodi svo to vrenje

pa se trsi vjerom, trudom

proći tiho ispod sunca

jer zauvijek ljubi sveto Stijenje.

02.05.2021. 18:17