Svečano obećanje ljubavi

Mi, ljudi koji neprekidno vičemo za slobodu i tražimo svoja prava, nismo uopće tako sigurni u dubini savjesti da smo nešto zaslužili jer uopće ne znamo što je istinska pravednost.

Vjernici znaju: istinska pravednost je milosrđe.

Kako dolazi do toga?

Čovjeku se svidi svemogući Bog, ali ga i kopka što je taj Bog zapravo jedini čovjekov Stvoritelj koji stvori čovjeka te koji vlada životom i smrću. Tako čovjek spoznaje, dok slijedi Boga svoga, onu božansku istinu o sebi: da je prah i pepeo, ali da može, ako želi, postati dionik u Bogu, posjedovati život božanske naravi.

Smrt mu i tako sigurno prijeti u svakome času, pa što može izgubiti ako se prepusti ljubavi Božjoj?

Tada dolaze velika i ugodna iznenađenja jer Bog je zapravo sav za čovjeka; vjerniku svome Bog vraća sve što je čovjek izgubio i za čime žali, ali vraća mu to sve na drugačiji, božanski način, u nikada shvatljivom izobilju. Tako vjernik već na zemlji posjeduje udioništvo u božanskoj naravi te umjesto smrti dobiva vječni život, umjesto sreće dobiva blaženstva, umjesto briga dobiva izvjesnu sigurnost, umjesto žeđi za pravdom, slobodom, ljubavlju i različitim idealima dobiva stvarnost u kojoj se ostvaruje život iznad svih ljudskih očekivanja pa ideali postaju smiješno zanemarivi.

Jer Božje misli nisu kao ljudske misli i Božji putevi nisu kao oni ljudski.

Kad uzljubi Boga, vjernik obazrivo čuva ono što ima, svjestan u svakom trenutku da nešto od životne važnosti može izgubiti svojom nesmotrenošću i ljudskom nepažnjom i nemarom. To nije isto kao kad se čovjek posvadi s čovjekom pa misli kako uvijek postoji neki drugi čovjek s kojim se može bolje dogovarati i odlazi od onoga s kim se posvadio, ili ga uništava, udara i ubija, i neprekidno traži onoga drugog čovjeka s kojim se može lijepo dogovarati; tu uvijek dolazi do neugodnih iznenađenja jer čovjek čitava života u tom slučaju ostaje beznadežni tražilac pravednosti.

No, Bog je samo jedan.

Kad se čovjek posvadi s Bogom, on spoznaje da je vjerojatno izgubio svaku nadu u veliko izobilje ljubavi Božje, dobrote i milosrđa. Ne može ljutito otići od Boga jer ga Bog inače uvijek u svemu uslišava, jer mu je Gospodin Bog najbolji i jedini pravi prijatelj. Bog se srdi, ali zapravo opominje čovjeka da je pao u smrtnu narav jer to je moguće dokle god je čovjek na zemlji. Ako padne u smrtnu narav, vjernik zna da ga očekuje muka i patnja i to srazmjerna blaženstvu u kojemu je živio prije pada u svoju smrtnu i nepravednu, krhku ljudskost. Naravno da vjernik moli Boga da mu oprašta i da se smiluje jer zna, budući da je iskusio Božju ljubav, da mu je to izlaz iz nevolje i da se može korigirati u usporedbi s Bogom, po uzoru na Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju i sve svete zagovornike.

Vjernik koji je uzljubio Boga dobiva u srcu i šire Boga za sebe. Također nauči kako će uzvratiti božansku ljubav i kako će on također dati Bogu sebe iako je samo smrtnik i grešnik. Jer Bog njega traži takvoga kakvoga je stvorio, ali ne definitivno već uz vjernikovu suradnju i slobodnu volju. To je najljepša stvarnost koja se čovjeku može dogoditi: on ima svoju slobodu, ali ima i Boga za sebe i može, ljubeći, činiti sve što misli da bi mogao poželjeti jer ga Bog prati i potiče na kreativnost, na zajedništvo ljubavi, na otkrivanje ogromnoga dostojanstva koje čovjek ima u Božjim očima.

Takva je, eto, božanska pedagogija prema ljudima u čitavoj povijesti spasenja čovjeka.

Kada se vjernik tako pokaje i traži oproštenje, Bog milosrdni prašta sve, ali i upućuje na pokoru u kojoj vjernik nauči što nije dobro za njega i njegovu okolinu, za čitavo čovječanstvo, nauči kako će činiti dobro, kako će postupiti da bi bio pravedan, kako će se izmiriti s ljudima jer se izmirio s Bogom, zahvaljujući tome što je Bog dao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine niti jedan čovjek koji u Boga vjeruje već da ima život, u izobilju da ga ima. U svome Sinu, u svojoj Riječi Bog je poravnao svaku nepravdu, bez obzira od koga dolazi, a dolazi od svakog čovjeka. Tako čovjek dobiva još i pravednost na dar, besplatno. Bog je sam utišao svoju srdžbu da bi čovjek mogao živjeti.

Naravno da tada vjernik ne može nastaviti sa svojim grijesima i iskušavati do koje mjere Bog može trpjeti zla koja čini čovjek.

Bog je Ljubav i Istina, i Pravednost. Istina se govori i čini obavezno u ljubavi, život se živi u ljubavi jer je ona stvaralačka i sve popravlja te tako čovjek, naravno, kao vjernik uči opraštati uvrede i nepravde koje mu se događaju u ovome palom čovječanstvu. To nije tako teško kako se čini jer vjernik ima veliku utjehu u svome Bogu koji okreće loše događaje na dobre prilike za vjernika.

Tako čovjek dobiva osjećaj za druge ljude, razumije njihovu grešnost kao i svoju, i oprašta. Najdraže bi mu bilo da se ljudi obrate kao što se i on obraća Bogu, ali tada vidi koliko je teško pokazati Boga ljudima jer su ljudi slijepi od grijeha.

Kod zrelijih vjernika, onih koji su već navikli na božanski život i na opraštanje, nije nikakav veći problem iskazati milosrđe ljudima kad znaju da je Isus Krist poravnao svaku nepravdu. U Bogu je pravda, naknada za uvrede, istina koja je dobra, pravednost, milosrđe i beskrajna ljubav koja neprekidno cvate. 04.01.2021. 07:02  

8»Jer misli vaše nisu moje misli
i púti moji nisu vaši púti«, riječ je Gospodnja.
9»Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.« Iz 55,8-9