Maske grijeha

 

Gospodin Isus sebe učini Grijehom da nas, ljude, učini dionicima vječnoga života Njegove božanske naravi.

Mesopusti u karnevalima predstavljaju u narodnom običaju glavnoga krivca za sve grijehe kojemu se ljudi prepuštaju, ali da bi ga na kraju spalili i uništili. To su isto učinili s Isusom. Glavno je u tome svemu da „ja nisam ništa kriv”.

Čovjek je slobodan i slobodno i svjesno se odlučuje na grijeh. Sloboda donosi sa sobom odgovornost za sva djela, i dobra, i loša.

Čemu gajiti tako naopaki običaj da se ljudi posvećuju grijehu do najtananijih detalja, zamalo da s velikim uživanjem stavljaju na sebe maske bludnika i bludnica, prostaka, korumpiranih političara, pohlepnih kraljeva i bezbrojnih oholica. Biraju najbolju masku, najljepšu masku, masku ljubomore, masku zavisti, masku neumjerenosti u svemu, u jelu, u piću, u drogama, u medijaštvu, na društvenim mrežama. Istražuju grijehe, a kao kršćani bi morali znati da se od grijeha bježi glavom bez obzira, da ga se kloni, da se grijeh ne proučava. Proučava se Isus na križu.

Na kraju spaljuju, onako razuzdani od uživanja u maskama grijeha, satirični, ironični, sarkastični i cinični onoga istoga mesopusta, đavla kao što su razapeli i Svetoga, Boga našega.

Što je dobro u karnevalima?

Zaostali su narodni običaji iz prošlosti.

Naročito su bili zamjena za rimokatoličku vjeroispovijest u dugim desetljećima totalitarističkog režima koji je zahtijevao da se zemlja odvoji od Katoličke Crkve i ismijavao „budale koje sve praznovjerno vjeruju”, one koji nisu bili karijeristi.

Tako je narodni običaj zamijenio vjerska okupljanja.

Tako je vjera naša postala „narodni običaj”.

Pogledajmo sudionike karnevala.

Raskitili su božićno drvce i nastao je „raspašoj” jer se zna da uskoro, 17. veljače 2021. dolazi u kalendaru blagdan Čiste srijede kao početak dugog korizmenog vremena kada se ne smije „više ludovati” nego se svi moraju učiniti pokornicima i pokajnicima. To je isto kao kada sotona šapće na uho: „Daj, sagriješi nešto. Sagriješi da bi imao što ispovijedati jer inače uopće nemaš nekoga grijeha”.

Tako i sudionici karnevala: ništa nisu krivi. Spalili su krivca.

Ostali su otvoreni za grijehe, a neskloni promatranju Isusa Krista, Križa, Uskrsnuća; u velikim su nevoljama, tim više što ih nisu svjesni. Olakšali su svoje napetosti jer tko zna kada su se temeljito ispovjedili za blud i pohlepu, za laž i oholost, za neumjerenost i razne požude očiju i srca.

Istinski vjernik je staložen i postojan, nije mu potrebno povremeno ili često „pražnjenje” napetosti, njegovo raspoloženje je gotovo uvijek radosno i uvijek je raspoložen za molitve, klanjanja, adoracije, kontemplaciju u litanijama, a naročito za pohađanje Euharistijskoga slavlja. To je istinski vjerski običaj.

Narodni običaji pretvaraju se u umjetnička djela, u teatar, u glazbene avanture, u književnu kulturu.

Vjerski običaji nalažu da se promatra Sveto pismo, da se čita Stari zavjet na temelju svakodnevnih evanđeoskih čitanja, da se moli jutarnji, dnevni i večernji časoslov, brevijar. Tko redovno moli Gospinu krunicu i Krunicu milosrđa, taj neće niti pomišljati na karnevale, oni su suprotni od vjere, nikako ne idu zajedno.

Jer, u vjerskom životu čovjek susreće Savršenoga i ispovijeda, kajući se zbog svoje nesavršenosti, sve grijehe kojih uvijek ima.

U karnevalskom narodnom običaju čovjek gubi kompas, ne može napredovati već se čitav život vrti u krug i ne može otkriti Isusa Krista koji ga je izabrao za bolje i više i koji čovjeka zove u vjerski život. 16.01.2021. 10:57