Svjetlo nad svjetlima

 

„I vrabac sebi log nalazi, †
    i lastavica gnjezdašce *
    gdje će položiti mlade svoje:
a ja žrtvenike tvoje,
    Gospodine nad Vojskama,
    Kralju moj i Bože moj!” Ps 84,4

Zaboravljam crne i mračne noći života svoga i sve češće, i sve više pamtim samo divno rasprostiranje Milosti u životu koji je još uvijek onaj život, a nekako kao da je to život sasvim neki drugi.

Jer tuga više nije ista ona tuga, niti radost nije onakva kao prije.

A samoća više nije prazna i nije na teret ove umorne duše već je na buđenje njeno jer se u Tebi, Kriste, ta duša odmara i počiva te dobiva hranu, piće, mir i jednu istinsku radost u svojoj dubini.

Kako je teško prodirala Tvoja sjajna svjetlost, Gospodine Bože, u moj pomračeni um staroga života u kojemu se Tvoje sveto Ime pisalo malim slovom, u kojemu si bio samo kao neko mutno noćno udaljeno svjetlo, zamagljeno oblacima kao blijeda mjesečina.

Bolje je tada bilo običnome psetu i zalutaloj mački koji su nalazili svoj dom na ulicama ovoga grada, koji su me zaobilazili kao da im prijetim svojim grubim hodom, svojim naivnim klepetanjem i sažaljenjem.

Kamen je bio hladan, kolnici su bili usijani, ljudi su bili uštogljeni kao lutke u natrpanim izlozima, svi jednaki i nalik jedni drugima, svi blagoglagoljivi, a s riječima praznim i bez smisla, bez onoga temeljnoga smisla koji danas prožima čitavo moje biće.

Samo je drveće bilo živo na neki drugačiji način, samo su parkovi bili tako utješni, a ja nisam znala zašto. U njima je postojao povjetarac vječnoga Duha, tamo sam Ga osjećala i doživljavala.

Drugo ništa nije bilo vrijedno radosti u mojim ranim danima.

Kako je to bila krhka slutnja, kako je to bila neprimjetna nada. Nisam mogla ni zamisliti neku ljubav koja bi bila veća od moje usamljenosti, od moje naklonosti životu, ma kako bio suh i pust, koja bi bila jača od mojih neprimjetnih suza.

A Tvoje svjetlo je prodiralo u mene, blago poput nekog daška, neosjetno za moje Tvrdo srce, za moje grube misli. Nisam bila pripravna za susret s Tobom, Isuse blagi, ništa me pod kapom nebeskom nije moglo pripremiti na taj bolni i neobičan događaj mojega postojanja, na izlazak sunca mojega obraćenja.

I čula sam Tvoj glas, ali ga moje tijelo i moj tupi, tupi um nije mogao priznati; ignorirala sam Te, pravila se da sam prisebna.

O, kako može biti srce ljudsko zatvoreno, stisnuto, slijepo!

Odjednom, sve sam znala što nikada nije bilo dorečeno.

Morao si prosuti Duha svoga na mene, jačega od svih mojih životnih snaga, jačega od moga znatiželjnoga uma, oštrijega od mojega čvrsto zatvorena srca, većega od svih mojih iskustava.

Dao si mi mračnu noć, ali u njoj sam se našla kao riba u moru koja je u posljednji trenutak izmakla ostima. Ti si znao, Gospodine, da ću to preživjeti, Ti si mi to predodredio, Ti si me takvom načinio, Ti si me takvu zamislio. Ti si me, Gospodine Bože, želio takvu kakva sam bila. Htio si da vidim ponore bezdana i utabane putove ravnodušnosti na kojima se temeljilo samo bezumlje. I to si mi pokazao da vidim onim iskustvom koje sam sakupila kamo to vodi, da vidim da beznađe gradi visoke zidove, da vidim da nepovjerenje čini od nas, ljudi obične budale koje nose podsmijeh prema iskrenosti, nadi, vjeri i dobroj budućnosti i perspektivi; i da vidim kako je svijet besmislen, bizaran i prolazan u ravnodušnosti, egoizmu i velikom strahu koji se pojačava nedostatkom ljubavi, Tvoje ljubavi što se prosipala po meni kao da sam odjednom vidjela sve tajne ljudskoga života.

Zastor neznanja i otpora razderao se po sredini, otvorila se duša, ranjena i ranjiva, srce kao da je krvarilo na mukama novih spoznaja. Jer svjetlo me Tvoje boljelo, Gospodine nad vojskama. Ljubav me Tvoja obuzela kao veliko i teško hodočašće u nepoznato.

Toliko sam bila nedokazana i tvrdoglava, umišljena i zatvorena u ovome svijetu koji Te proganja.

Ali zrake Tvoje svjetlosti jače su od svake mržnje i netrpeljivosti, jače su od hinjene ravnodušnosti jer Ti si jedini Svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca; Ti si Smisao svega, nad svakim umovanjem, Smisao svega smisla.

Tebe žeđa duša moja sada i u vijeke vjekova. Amen!

25.01.2021. 05:54