Platno

Zaboravi putuju kroz mene,

potresena ljuljam se u mreži

poput kakva malena pajaca.

Ali prošle nisu uspomene

već mi nadahnuće bježi,

duh moj stranputicom gaca.

Ovaj svijet je tako krasan

i tako mu malo sunca sja,

sasvim dovoljno za čari.

Njegov put nam nije sasvim jasan,

ali po njemu se platno tka

o kojemu čovjek nit ne mari.

Na tom platnu stoje grude,

nabacane bilo kako,

od divljaštva pa do milja;

raznih boja nosi sprude,

neke teško, neke lako:

odraz Božjeg izobilja.

Sad se vraćam svojoj lađi

što sam površno je vezala,

sad sam opet negdje doma.

Misli su mi pune čađi

što je rado bih zarezala

da od sarxa budem soma.

Tad se sjetim majke ili brata

pa mi dođe tiho proplakati,

zagrliti Tvoje srce zlatno

da ne gledam voće rata

već da mogu suze dati,

makar baciti ih na to platno

da se razlije k'o sunca zraka,

da se resi svjetlom ili soli

pa da bude sasvim bijelo.

Previše je tamo mraka,

prepuno je raznih boli,

premda stremi biti cijelo.

Gospodine Isuse, dođi

i povedi me u rajske dvore

u stvarnome vremenu.

Kroz to platno prođi

da me besmisao sad ne mori,

da se nađem u Tvom lakom bremenu.

07.01.2021. 01:36