Nebeske sjene

 

Zar izgleda da ja nemam nade,

da se moje srce kao trska lomi,

da mi tama plamen krade,

da ta tvrda riječ me zgromi

koja ruši pregrade i stijene,

glasom koji podsjeća me časno

na to veliko mi moje obraćenje

kad je govorio Bog za mene jasno?

Kao da je sada ono isto,

tako uspomene prodiru u tijelo,

mada ovo razgovor je s Kristom,

a bilo je prije jako dobro djelo.

Pada sunce, predaje mi Boga,

a ja ne znam da l' to utječe na srca

što su na tom svijetu izbrušena roga,

što im duša od mlakosti grca.

I za svaku riječ mu odgovaram,

i za svako djelo svoje, i sve svoje geste

jer sam ona koja s Božjim Duhom stvara,

mada razne optužbe su tako česte.

Zar izgleda kao da ne praštam,

da se hladim kao ovaj zimski dan?

Najmanje od svega pred Bogom ispaštam

jer je život meni tako svijetao i slan.

Dani posta, dani gladi mene uče

što je hrana, što je s neba milje.

Ljudi zbog mene se nikada ne muče,

golubice uvijek meni nose izobilje.

Jer ja ljubim, ljubim kao siromašak

koji nema glasa, niti pravde ljudi.

Moja srdžba nestaje k'o dašak,

a blaženstvo moje samo grijehe sudi.

Što bi značilo sve bez te slatke žrtve,

one koju sam prikazala je u početku?

Moje ruke često kao da su mrtve

kad se sjetim ptica na onome Svetku

koje prate čitav život moj.

To je zavjet lak i to je zalog sreće

koja odnosi mi svaki nespokoj

i od Isusove nade nemam ništa veće.

26.01.2021. 15:50