Živjeti Tebe, Kriste

Danas si se pokazao apostolima. Kakva radost, vidjeti Te, uvjeriti se da si to Ti! Kakva promjena u poimanju svega, života i smrti, vremena i prostora... ali Ti si im dao da se saberu, dao si im Duha Svetoga, prvo njima, poslije vjernima, a onda poganima. Trostruko Tvoje poslanje Duha na Petra i ekipu. Jer svaki puta su oni prisutni. I danas Te molimo da pošalješ Duha svojega, da obnoviš lice zemlje, da sabereš srca, ova smetena i izgubljena srca.

A kakve tek milosti daješ redovnicima i redovnicama. Molim u 15 sati svaki dan Krunicu Božanskoga Milosrđa , kakve milosti daješ! Milost da Te vjernik u molitvi upoznaje.

Rekao si sve će proći, Isuse, samo Tvoja riječ nikada.

A sveti Pavao je rekao da će znanje uminuti i ostati ljubav.

Kakvo je to božansko spoznavanje svijeta što ga sada istražuju znanstvenici, da mi je znati. Koliko se nepotrebnih i propadljivih stvari gubi u takvoj spoznaji! Tvoja riječ i ljubav ne, neće proći. Mora biti da je to predivno i zaista božanski.

Gledati Te uskrsloga, mora biti da je to nadljudsko iskustvo, nadsvjetovno, nadspoznajno. Čovjek postaje čist kao što su bili Adam i Eva prije grijeha, ali, sigurno je, i puno divniji, onakav kakvoga si imao u planu od početka. Veći od anđela, potpuniji, zaista Tvoj jer Ti si Duh, a Duh stvara i duhovno, i materijalno. I daješ životna iskustva čovjeku da raste i razvija se do punine koju su apostoli vjerojatno imali, ali nisu možda bili svjesni. Jer ne bi mogli vjerovati da ih nisi očistio Ti, da im nisi oprao noge, pomazao ih svojom ljubavlju i svojom riječju.

I to činiš i danas tim redovnicima i redovnicama, činiš to i vjernima u molitvi, u sakramentima, u promatranju teološkom.

Gledam stvaranje svijeta.

Prvi dan si stvorio nebo i zemlju i svjetlost i tamu, dan i noć, a četvrti dan si postavio svjetlila na nebu. Zašto mi mislimo da sunce donosi dan? Treba to znati tumačiti, prva tri dana si stvarao nešto kao podlogu, a iduća tri dana si ukrašavao i upotpunio stvaranje.

Drugi dan: nebo i zemlja, i more, a peti dan si stvorio i ptice i ribe, i gmazove.

Treći dan proklijala je zemlja zelenilom i sjemenjem, a šesti dan živa bića, svako po svojoj vrsti, životinje i – čovjeka na svoju sliku da gospodari i čuva sve to, da bude upravitelj.

Na svoju sliku Ti stvori čovjeka, muško i žensko.

Sedmoga dana dovršio si svoje djelo.

U onome trenutku prvoga dana stvaranja ne bijaše još zelenila i životinja. Voda poteče. Poteče iz zemlje. I od praha zemaljskoga napravio si čovjeka i udahnuo mu u nosnice dah života. A aposotlima si udahnuo Duha Svetoga kad si im rekao da vezuju i odrješuju na zemlji pa tako i na nebu. Tako postane čovjek živa duša. Tako postadoše apostoli vječni, oni prvi poslije Tebe, a potom ostali.

Čovjek prozva svoju ženu Eva jer je majka svim živima.

Adam i Eva.

Čovjek i majka.

Da, nisu ravnopravni na taj način da bi žene imale ista prava kao muškarci. I nisu jednaki, i nisu jedno te isto. To bi bilo monotono i dosadno.

Ljudi govore o ravnopravnosti žena.

Ne govore o ravnopravnosti muškaraca.

Ne govore o ravnopravnosti ljudi jer pojam „ravnopravnost” podrazumijeva da se nešto s nečim uspoređuje.

Čovjek i majka se ne uspoređuju, prvo i temeljno pravilo.

Ti si, Isuse, jedno s Ocem, a Duha Svetoga šaljete na ljude.

Najgore mi je kada uspoređuju Presveto Trojstvo s majkom, ocem i djecom. To mi ne ide u uho.

Izgleda mi da je važno usporedbu napraviti šire od jedne obitelji, jedne nacije.

Ako su čovjek i majka jedno, oni šalju jednako Duha koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Njima zajedno časti. To bi analogno moralo biti da čovječanstvo izlazi od oca i majke te da se kompletno čovječanstvo s njima zajedno poštuje. Međusobno poštovanje, toga nema u obitelji, roditelji ne poštuju svoju djecu kao što djeca moraju poštivati njih.

Ne ogorčujte svoje djece, veli sveti Pavao.

Više mi odgovara da pokušam to izlaženje Duha Svetoga i poslanje na ljude spoznati bez obavezne djece jer nemaju svi djecu.

Dakle, čovjek i majka su jedno.

Duh Sveti je ono što izlazi iz njih na okolinu.

To je ljubav, to je naviještanje Riječi.

Nekada je to bilo drugačije, ali poslije Tvojega uskrsnuća očigledno nastaje celibat, iako je i davno prije postojao kao nazireat, a i nerotkinje nisu na stupu ponižavanja i srama.

Ti si, Isuse, dakle, udahnuo Duha apostolima i njihovo je bilo odmah da su Tvoji i da bi svaka druga veza s ljudima bila izdaja požrtvovnosti i ljubavi prema Tebi. Jer apostoli su temelji Crkve Tvoje, a ona Ti je strpljiva i vjerna Zaručnica.

To, naravno ne znači da se neki ljudi ne smiju ljubiti, ili da se neke ljude ljubi drugačije. Ljude se može ljubiti jedino u Duhu Svetom koji spominje jedinstvo Oca i Sina, doziva nam to neprekidno u pamet.

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice moje duše. 16.04.2020. 08:21

Da, ravnopravni smo s Tobom, Isuse. To je ravnopravnost između Boga i čovjeka.

Što znači ravnopravnost?

Mi smo dionici Tvoje božanske naravi, mi, koji smo ljudska narav, ali i bogovi. U nama je ljudsko i božansko.

Ti si Bog.

Ti si Svetac Božji, Čovjek – Svetac bez grijeha.

Ljudsko u nama je Tvoje, a grijeh je poremećaj koji se liječi onim božanskim antitijelima u nama, odnosno Tvojim opraštanjem.

Ima nas, dakle, bezbroj, a Ti si jedno, jedan Bog, jedna božanska narav i Trojica.

Mi smo čovječanstvo i majke, i nismo jedno ako nismo u Tvojoj božanskoj naravi, koja je i u nama kao nešto božansko, pobijedili Milošću Tvojom grijehe u sebi.

Ali poslije nema više muško i žensko. Poslije smo svi čovjek i svi smo majka. 16.04.2020. 08:42

I u Tvoje će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha.

Ako si Ti u nama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji Te uskrisi od mrtvih prebiva u nama, Onaj koji Te uskrisi od mrtvih, Isuse, oživit će i smrtna tijela naša po Duhu svome koji prebiva u nama. Rim 8,10-11

Božansko u čovjeku sigurno postoji od trenutka kada si nas stvorio, Bože, u nama živi Tvoje stvaralaštvo.

„Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi...Besmrtnost proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem gdje Stvoritelj ima u vidu čovjeka, nema u vidu samo dušu već čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti... njemu, takvome čovjeku Bog poklanja besmrtnost koja se mora nazvati jedino uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi, tijela, ljudskoga svijeta, svijeta ljudi... I kada se govori o zajedništvu svetih, izlišna je misao o „odijeljenoj duši”... Ljudi će osobno i dalje živjeti jer ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti... A kako će dalje živjeti čovjek koji je ostao u Božjem sjećanju bit će dovršeno tek u su – čovječnosti i zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena kad bude ispunjena budućnost svijeta...” Joseph Ratzinger, „Uvod u kršćanstvo”, str. 332sl.

Dijaloški odnos čovjeka prema Stvoritelju je molitva, razgovor s Tobom, Isuse, onoga koji Ti vjeruje u zajedništvu sa sličnima, u Crkvi Tvojoj.

16.04.2020.10: