Blaženi katolici siromasi

Smijem li za Tebe, Kriste, reći

svima koji nikad ne slušaju,

slavu Tvoju svakome kazivati

koja veliko je ime ljudskoj sreći,

koju pripadnici Tvoji ne kušaju

što Te vole Učiteljem sad nazivati?

Puni srdžbe, nesretni su ljudi,

traže kruha preko pogače i mlijeka

da im hrani nabubrenu zlobu;

od frustracija su kao ludi,

kao travke prekratka su vijeka,

nude meni pokvarenu robu.

Sve zemaljske stvari i vremenite

ne shvaćaju kao da su djeca

što im svrake mozgove ispijaju.

Duše su im otpadom bremenite,

svaka riječ im u grudima jeca,

kao drač i korov svuda klijaju,

a ja pitam Te nebeske stvari.

Doći ćeš na oblacima, Kralju naš,

kao sudac milosrdni našoj smrti

koja mnogima sav život kvari,

da nam vječno rajsko voće daš;

svaku nesreću i zlobu ti ćeš strti.

Kao da ja ne znam što je jar

ili blud i patnja u velikoj zloći,

što je pohlepa i oholost teška.

Nisi li me naučio što je posta žar

jer su napadali zlodusi me noći,

nisi li pokazao što riječ je reska?

I što nježnije se pjeva Tvoje slavlje,

to ih više izluđuje poslušnosti plam

jer Ti daješ izobilje vjernicima svojim.

To je život istinski i duhovno zdravlje.

Bez Tebe ne padne niti kose pram,

samo u Tebi ja jesam i u Tebi stojim.

Slavit ću Te, Kriste moj, u sve dane,

jutrom preteći ću sunca sjaj

koje vjerno služi Tvojoj volji

i prosipa zrake tople, zrake rane.

Da Te hvalim, uvijek meni daj

i da svijet nam bude puno bolji.

Tvoja ljubav, Bože, nije mjerljiva,

ne može se duša uvijek napuniti

krotkosti i blagosti te Tvoje slatke

u kojoj sve više je uvjerljiva.

Svakog jutra daje se od Tebe umiti

da produži dane, opore i kratke,

da od njih načini vječno obraćenje.

Što se više klanjam Tvojoj veličini,

to sam više duša koja sva je ispunjena

i koja uživa vlastito si slatko zrenje.

Nisi mene ostavio u onoj pličini,

dao si mi sebe, Crkvu i bogatstva njena.

23.04.2020. 05:59