Riječ od zlata

Da te oslobodim, da te pustim

da bez moje pažnje prođeš ulicama

kao da se ne poznamo ti i ja;

da te ne vidim u kapljama gustim,

da te ne tražim sa svojim pticama

tamo gdje je neprohodna pustinja

ili da ti govorim o neprolazu

i o trajnim vrijednostima,

i o preslatkome miru usred blata

kad se sjećam Boga u tom srazu,

sa svim manama i prednostima

jer si predao mi riječ od zlata

da je njegujem, da je dalje nosim,

mada u mom srcu najjače odzvanja,

mada nitko ovdje o tom ne zna;

il' da svoje snage sad pokosim,

što bi bilo besmisleno, luda sanja,

pa da prepustim se miomirisu od sna?

Nema toga što bi moglo sada

utrnuti Božje blagoslove što mi dade,

niti ja bih bila sposobna za to

kad sam blatno biće što se nada.

Još se sjećam duše koja me ukrade

već kad me je uništilo zlo

pa me preda Isus mili baš ovamo

gdje ti nikad nema traga,

a ipak si centar ova otoka, oaze.

Mada nikad nisi postojao tamo,

ti mene dovede do rajskoga praga

kojega mi tako lako sjećanja pregaze.

14.04.2020. 13:58