Moja milina

Uzvišene riječi čuvala sam uvijek

da te mogu zvati svojim darom,

kako bilo bi mi više jasno

što je za me jedan život, jedan vijek,

što to znači biti s nekim parom,

ne govoriti to nikad glasno.

Šapćem tvoje ime il' uzdahnem,

nikad ne zaboravljam to uzvišenje

što me nosi kao nekog svoga.

Čak i kad u nesrećama krahnem,

mene vodi putem uzbuđenje

zbog ta znaka velikoga.

Znat ćeš, znat ćeš svuda

da sam bila ovdje, i još bliže,

da sam ljubila ti oči, ruke.

Sjećat ćeš se moga truda,

kaplje suzne koja suzu stiže,

koraka što odlaze bez buke.

Nikad nisi tražio od mene

da te ljubim, da ti žrtvu dam,

da u tebi gledam gospodara.

Bacao si moje note zanesene

i govorio ponekad da si sam

kao suha drva krošnja stara.

Ne mogu te razuvjeriti u tome,

nevjera je moja jasna kao dan,

ona viče da mi usne nisu čiste,

izdaje me da me njeni krici slome;

neće dati da na tvoju dušu siđe san

da te mognem opet ljubiti, moj Kriste.

06.04.2020. 17:47