Isus - svjedok istine

 

Istina je ljudsko biće, pravi Bog i pravi čovjek koji je mjerilo svih stvari, ali je to istovremeno Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojstva, Boga našega.

Biblijski pojam istine temelji se na religioznom iskustvu, to jest na iskustvu susreta s Bogom; istina je najveća sva punina objave koja se temelji na Kristu i koja jest sam Isus Krist

ISTINA I VJERA

Ljudi moraju čuti riječ, obratiti se da bi došli do spoznaje istine (2 Tim 2,25). Prihvaćanje istine Evanđelja biva po vjeri, ali ta vjera traži istovremeno i ljubav prema istini.

ISTINA I KRŠĆANSKI ŽIVOT

Katolički vjernici su rođeni na novi život riječju istine i moraju se učvršćivati u sadašnjoj istini, koliko god su je svjesni, u očekivanju Paruzije. To je po Pavlu način na koji kršćanin oblači novoga čovjeka i ostvaruje svetost koju zahtijeva istina (Ef 4,24).

ISTINA I KRIST

Predmet Apostolove poruke nije neka apstraktna nauka već sama Kristova osoba. Krist koji se očitovao tijelom, kojega apostoli propovijedaju poganima, koji je u svijetu vjerovan – on je istina kojoj je Crkva čuvarica; Krist je misterij pobožnosti (1 Tim 3,16).

Krist – Istina što ga navješćuje evanđelje nije, dakle, neko nebesko biće u gnostičkom smislu već Isus povijesti koji je živio, koji je umro i uskrsnuo; istina je u njemu, Isusu (Ef 4,21).

Za Ivana istina nije samo Božje biće već Riječ Očeva.

Riječ što ju je Krist čuo od Oca jest istina koju on dolazi objaviti i za koju je došao svjedočiti. Istina je, dakle, istovremeno riječ što nam je sam Krist upućuje i koja nas mora privesti k vjeri u njega.

Zakon bijaše dan po Mojsiju, a po Isusu Kristu dođe milost i istina (Iv 1,17) jer s njime i po njemu nastade posvemašnja, konačna objava Božja ljudima. Isus je najviše zato Istina jer je kao Riječ postao tijelom i nosi u sebi puninu objave, dajući nam da upoznamo Oca.

Isus je Put koji vodi k Ocu upravo zato što nam on, čovjek Isus, jer je Istina, prenosi u sebi objavu Oca te nam tako posreduje božanski Život.

Ovaj naslov otkriva i Kristovu božansku osobu; ako Krist može jedini između nas, ljudi biti za nas Istina, to je stoga što je on istovremeno Riječ, Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu (Iv 1,18).

DUH ISTINE

Zadaća Duha je dati svjedočanstvo o Kristu, uvesti učenike u svu istinu, sjetiti ih svega što im je Krist rekao da bi svemu tome shvatili pravi smisao. Budući da je uloga Duha u tome da dade u vjeri razumjeti istinu Kristovu, Duh je također po nazivu Duh Istine; on je u Crkvi onaj koji svjedoči i tako budi našu vjeru.

ISTINA I SVETOST

Kršćanin mora nastojati stalno biti pod djelovanjem istine koja boravi u njemu (2 Iv 4) kako bi se razvio u čovjeka rođenog od Duha (Iv 3,5.8). Samo kada vjernik izbjegava grešne prilike i tako prebiva u Isusovoj riječi, istinski će dostići spoznaju istine i ta će ga istina nutarnje osloboditi od grijeha; vjera očišćuje, a prema tome i Kristova riječ, ona daje da pobijedimo Zloga; kad vjernik pusti da sjeme riječi djelatno boravi u njemu, on više ne počinja grijeha već se on posvećuje istinom (Iv 17,17.19).

Tako Ivan vidi u pojmu istine nutarnje načelo moralnog života: činiti istinu znači prigrliti i usvojiti Isusa i njegovu istinitost ili obratiti se Isusu, priznavajući se grešnikom; hoditi u istini znači ići u zapovijedi ljubavi, dati da nas u djelovanju vodi istina, vjera.

Ljubiti svoju braću u istini znači ljubiti ih snagom istine koja prebiva u nama: klanjanje u duhu i istini jest klanjanje koje izvire iz nutrine; to je bogoštovlje nadahnuto Duhom i Isusom, istinom koju Duh istine čini djelatnom u onima koje je preporodio; Isus-Istina tako postaje novi Hram u kojemu se vrši bogoštovlje značajno za mesijanska vremena.

13.12.2023. 16:23

„Dobro veliš – odgovori Isus Pilatu – ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas (Iv 18,37).”

Kuća Sina Čovječjega

Svjedok istine

Isus doživljava svoj silazak na zemlju kamo stiže iz krila svoga Boga Oca na nebesima te, po sili Duha Svetoga, i iz krila Marijina se rađa.

Bog Otac pošalje Sina svoga, od Djevice bi rođen da primimo posinstvo, isključivo zato da Sin svjedoči za istinu na zemlji punoj laži kako bismo, spasivši se od smrti, izrasli u Božji narod, u Božju svojinu.

Uspoređivanje Staroga i Novoga zavjeta daje nam otkrivati njihove tipološke sličnosti, proizlaženje događaja i likova, ali i drastične razlike među njima jer staro i novo uvijek postoji u nekoj vezi, makar i kao suprotnost. Iz staroga se iščitava sve novo što dolazi po istom načelu, a to su argumenti istine i, također, smjernice za poglede u buduće događaje i likove na isti način kojim smo spoznali dubine i značaj onoga što u svjetlu vjere istražujemo. Takav stil je jamčevina istinitosti i sigurnosti u životu do kraja ljudskoga vremena.

„Isus, Sin Boga Oca i Marije Bogorodice, svjestan je da privodi kraju pripremna vremena i da On otpočinje ovdje na zemlji stanje koje su navješćivala proročanstva. Stoga svekolika sveta povijest, što je potekla pod vladavinom prvoga Saveza, dobiva svoje konačno osmišljenje u djelima što ih Isus vrši, u institucijama koje On uspostavlja, u drami koju živi. Da bi odredio svoje djelo i učinio ga shvatljivim, Isus ga namjerno sučeljava s onim što je u toj povijesti tipsko, a to znači da je izraženo pralikovima i djelima staroga Božjeg, židovskog naroda.(Dufour, PG, str. 951)”

Isus se začinje u utrobi Majke, rađa se i dolazi kao Dijete, prepušteno svojoj zemaljskoj svetoj obitelji, Josipu i Mariji. Dijete je, Novorođenče, i svijest Mu je i slaba, i jaka. Široka u primanju ljubavi od zemaljskih roditelja, ali još vrlo uska u spoznavanju sebe i svoga života na zemlji.

Ako su starozavjetni proroci, nadahnuti Svetim Duhom, govorili da će Djevica roditi Spasitelja i Kralja koji će zauvijek vladati u miru i blagostanju, ali i u poniznosti i poniženju, tada se i Isusova samosvijest postepeno širila i spoznavala u blaženoj pažnji, brizi i podučavanju Njegovih zemaljskih roditelja i čitavog naroda.

Isus od malena čuje roditeljske predaje, poslušno uči Zakon i Pisma po kojima Njegova okolina živi i djeluje, ali čuje i glas Oca svoga na nebesima , a to se međusobno logično podudara. Budući da je Isus i pravi čovjek, i pravi Bog, sigurno sve više primjećuje vrline i nedostatke ljudske, proživljava dramatičnost i neshvaćanje vjerskoga života. Postaje konkretnije svjestan svoga poslanja i ono se razvija u navještaj kraljevstva nebeskoga; ne ukida ništa staro, a gradi u ljudima nova srca.

Kada bismo htjeli, u svjetlu vjere, upoznati Gospodina, sigurno bi nas zateklo pitanje o tome kada je Isus postao svjestan da je Bog i da je čovjek. Definitivno je to jasno izgovorio pred Vijećem u Jeruzalemu kada su Mu pokušali suditi. Mogli bismo se poslužiti tipologijom jer sve što je Isus činio i govorio bilo je već negdje u Pismima rečeno kao proroštvo i navještaj.

Silazak Boga

Tako je i za svoje rođenje Isus imao živoga svjedoka Ivana Krstitelja koji je Isusa, još dok je Majka Marija bila trudna, pozdravio u utrobi svoje majke, Marijine rodice Elizabete, i zaigrao od radosti. To je silazak Isusov na zemlju. To je dolazak koji je naišao na dobrodošlicu, zahvaljujući u prvom redu Bogu Ocu, a potom i vjeri Marijinoj i Elizabetinoj. Isus u Marijinoj utrobi mogao je već tada dobiti zemaljske životne impulse. I nije slučajno dopustio poslije sljedbenicima i narodu da Ivana Krstitelja zovu prorokom Ilijom koji se vratio.

Kad se Isus, koji je već osjećao majčinsku Marijinu ljubav i slušao glas svoga zemaljskog oca Josipa, rodio na zemlji u poniznosti, to je bilo novo stvaranje svijeta.

Gospodin je već za rane mladosti mogao na taj način spoznavati i osvješćivati sebe sama, a sigurno je i već tada razgovarao sa svojim Ocem nebeskim.

Kod Prikazanja Isusovog u Hramu Isusovi roditelji su vršili Zakon te tako neki vjernik može uzeti tipologiju po kojoj se Mojsije, po uzoru na budućega Kralja, našao živ u naručju zamjenske majke, ali i svoje majke – dojilje u Egiptu. Znamo da je Mojsije poslije dobio od Boga Dekalog – Deset Božjih zapovijedi i još mnoge druge, a to Isusova spoznaja nije mogla previdjeti; Isus je bolje poznavao Zakon nego narodni starješine, pa tako i one osnovne dvije Zapovijedi ljubavi koje bijahu previđene, a iskristalizirale su se kao sama srž i samo srce Zakona.

Samosvijest Isusova

Budući da je Majka Marija Bogorodica, u svojoj velikoj primjernoj vjeri rekla Bogu svoj „Da”, priličilo je da i Bog to potvrdi, odnosno da uzvrati Mariji na povjerenje mnogim nadahnutim spoznajama. Tako, kada su našli Isusa koji je bio u dobi od dvanaest godina, u Hramu kako podučava starješine jeruzalemske, Isus već objavljuje roditeljima svoga nebeskog Boga Oca, tvrdeći da Mu je Hram zapravo Kuća vlastita i da je On sam Sin Božji, ali da je i pri punoj svijesti o sebi te da je samostalan u odlukama.

Moja milina

Kod Krštenja Isusovoga na rijeci Jordan gdje je krstio i prorokovao preteča Isusov, Ivan Krstitelj, Isus kao prvo krsti na neki način i Ivana, i Rijeku koja u sebi odnosi grijehe krštenika vodom u daljine i u podzemlje.

Tim činom svoga krštenja od Ivana Krstitelja, da se izvrši sva pravednost, Isus, Sin Božji, postaje smrtnik u cjelovitom smislu jer uzima na sebe grijehe svijeta koje će odnijeti jednoga dana na Križ, u uništenje. Na taj način će opraštati grijehe, usmrtiti samu smrt kao posljedicu grijeha, a također će i donijeti spoznaju narodu koji nije shvaćao Zakon u pravom i dubljem smislu nego doslovno.

Da je Zakon Kralja židovskoga zapravo Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu rasvijetlit će Isus uz djelovanje Duha Svetoga kako su naviještali Proroci.

Budući da je Isus već objavio da je Bog naš i Isusov Otac nebeski, Otac prvi i istinski, Isus će dobiti potvrdu od Boga: „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina”, zaorio se Očev glas iz nebesa, a Sveti je Duh počinuo na Isusu za kojega je to bila i potvrda poslanja kako ga je već ranije spoznao, ali i veliki mir i olakšanje kao popudbina Očeva koja će pratiti Isusa do Kalvarije, na Križ i dalje.

Grozota pustinje

Da je Isus spoznao što Ga čeka pokazala Mu je grozota pustinje kada se, kao pravi smrtnik i u svojoj poniznosti, kalio kao Sluga iz zapisa starozavjetnih proroka. Pravi i savršeni Čovjek, Isus se doživljava kao Sin Čovječji jer Mu je očinstvo Boga stvarno očinstvo, a svijest o tome kakav je čovjek i kakav čovjek mora biti upotpunio je izlažući se Zloduhu i njegovim poslušnicima. Očigledno je da je u svojoj svijesti Isus spoznao svoga božanskog Oca od početka, ali da je sve to bilo potrebno da bi spoznao svoje čovještvo i u tome je smisao kušnji Sina Božjega. Zloduh i Đavao to nije dokučio u svojoj zloći.

I dok Adam izabire sebe za boga, Isus izabire u nevoljama zemaljskim sebe za Čovjeka. Tako spoznaje što će i kako naviještati i činiti, uz volju Boga Oca i snagom svoga i Očeva Duha. Vjernici tako pobjeđuju svoje staro neshvaćanje Zakona.

Svadba u Kani

Potom ode Isus u Galileju jer se narodu približilo kraljevstvo nebesko u kojemu će se životom vjere obratiti srca ljudi.

Nakon što su ga starješine u sinagogi odbili jer nisu mogli u Isusovoj neposrednosti i skromnosti još ništa shvatiti, Isus ode u galilejske gradove i genezaretske luke te Mu tamo Otac pokaza ribare koje će povesti da Ga slijede pa ih učini prvim apostolima buduće Crkve.

Oni odoše s Majkom Marijom, koja Sinu Čovječjem bijaše prva učenica i najvjernija sljedbenica, na svadbu u Kanu gdje se vjenčavali njihovi rođaci.

Ovdje Isusova samosvijest artikulira postepeno i na temelju prijašnjih iskustava ono što će se događati s Njim i Njegovim životom.

Kao prvo, služenje Božjoj volji pretvara se u predano služenje ljudima, čovjeku, narodu, sljedbenicima. Svima daje mir, a tko Ga ne primi, mir se Njegov na Njega vraća.

Isus u svojoj poslušnosti spoznaje da Ga čeka jedan Čas, jedan odlučujući trenutak kada će u grozoti duševne i tjelesne pustinje susresti Đavla iz velike i bolne blizine i u velikim kušnjama te postaje tjeskoban, ali u svojoj vjeri umjerenosti.

„Vina nemaju”, govori Majka Marija. Isus odmah naviješta Mariji svoju kob, govoreći kako to nije Njegov čas, ali poslušno pretvori vodu u najfinije vino ikada koje su podijelili svima. Vino ima okus vječnosti, nebeske gozbe te se Sin Čovječji objavi apostolima i Mariji, a također i svatovima kao Bog koji će izvesti narod iz ropstva grijeha i smrti.

Marija naviješta svatovima neka čine sve što im Isus rekne.

Preobraženje Isusovo

Također i kod Preobraženja Isusova tri apostola, Petar, Ivan i Jakov, svjedoče konačnoj nebeskoj objavi Boga u Isusu Kristu:

„Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte!”

Isus u razgovoru s Ocem spoznaje, uz pomoć Mojsija i Ilije, da će završiti razapet na križu kako bi zapečatio novi i istinski Savez u krvi te da će Ga Otac proslaviti u uskrsnuću. 24.11.2022. 11:16

„Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda. (2 Sam 7, 16)”.

 

gordanatomljanovic: Isus - svjedok istine

gordanatomljanovic: Isus - svjedok istine:   Istina je ljudsko biće, pravi Bog i pravi čovjek koji je mjerilo svih stvari, ali je to istovremeno Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojs...

gordanatomljanovic: Isus - svjedok istine

gordanatomljanovic: Isus - svjedok istine:   Istina je ljudsko biće, pravi Bog i pravi čovjek koji je mjerilo svih stvari, ali je to istovremeno Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojs...

Svjetlo Isusova preobraženja

 

PROROČANSTVA

Proroštvo i prorokovanje u starim spisima, to jest profetizam, i sami proroci nalik su današnjim profesorima, to jest javnim učiteljima jer su preteče djelitelja javnog znanja. Prorok nije onaj koji se bavi magijom već općim ljudskim znanjem.

Biblijska proročanstva i proroci Staroga zavjeta nadahnuti su Duhom Svetim, mada to nadahnuće nije samo privilegija proroka već svakoga pripadnika izabranog Božjega naroda čiji je zadatak reći čitavome svijetu, svim narodima onu radosnu vijest koja se pojavljuje u Evanđelju Novoga zavjeta, vijest koju mnogi ne prihvaćaju, ali koja je dokazana i argumentirana tvrdnja i vjera u uskrsnuće nakon smrti i u vječni život svakog čovjeka koji je, naravno, u tom vječnom životu u zajedništvu sa svim drugim ljudima.

Upravo zato Bog nadahnjuje svojim Duhom i izvornom duhovnošću mnoge izabrane ljude Staroga zavjeta kako bi se proročanstva u Novom zavjetu drastično počela ispunjavati na jedan potpuno neočekivani način koji je protivan očekivanjima naroda i običnom ljudskom poimanju stvari i općenito razmišljanju. Time se Gospodin Bog, Stvoritelj svega objavljuje, argumentira i dokazuje, i to na svoj božanski način po Duhu svome i po Riječi svojoj koja je Isus, Sin Boga, Mesija i Krist, Pomazanik Božji.

„Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane. Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše (Ez 1,26-28).”

Time što se proročanstva od prije pet tisuća godina ostvaruju nakon dvije tisuće godina kada Krist umire na križu pa uskrsava i pokazuje se mnogim učenicima te utemeljuje svoju kršćansku Crkvu koja već dvije tisuće godina naviješta onu istu Radosnu vijest (Evangelion) još nisu sva proročanstva Staroga i Novoga zavjeta ostvarena, ispunjena će biti na kraju vremena, pri ponovnom Kristovom dolasku na zemlju.

No, Bog se ogromnom broju ljudi i naroda već ukazao i dokazao, ne samo u običnom ljudskom poimanju, ne samo u nadahnuću Duha Svetoga već u razumnom povjerenju u kojemu učenici Božji doživljavaju vječnost i žive božanskim životom, mada još grešnici, posvećujući sebe i okolinu navještajem i svjedočenjem Isusa, Radosne vijesti za čovječanstvo.

Stari hebrejski izabrani narod ravnao je svoj život po Zakonu kojega je dobio također od Boga. Zakon izjavljuje (Deset zapovijedi) ono što ima vrijediti za svako vrijeme i za svakog čovjeka dok proroci ponajprije optužuju prijestupe protiv Zakona Božjega. Suprotstavljaju se i samom narodu koji se priljepljuje kao za svoje dobro uz sliku sretne prošlosti za koju smatra da bi mu se imala u nedogled ponavljati iako vremena donose novine, a i miješanje sa svim drugim narodima, posebice pod osvajačima (Dufour, str. 1028). Prorocima prošlost služi da vjeru naroda vrate k njezinu pravom stožeru. Oni također osuđuju i žrtvovanja u bogoštovlju, osuđuju one žrtve koje su zapravo svetogrđa; mogle bi se, u sličnim okolnostima, upravo tako primijeniti i na čine kršćanskog bogoštovlja. Znakovi žrtve nisu uvijek bili, niti će uvijek biti takvi, oni ne mogu sami po sebi niti čistiti, niti spasavati ljude već imaju i dobivaju puni smisao samo u odnosu prema jedinoj Kristovoj žrtvi; proročka kritika krči put prema takvoj konačnoj objavi Boga čovječanstvu.

Isus se pojavljuje u spletu profetizma što ga predstavljaju Zaharija, Šimun, proročica Ana i, više od svih, Ivan Krstitelj koji proročki prepoznaje Onoga kojega još većina nije prepoznala te upire prstom u Isusa, Jaganjca i Žrtvu Božju.

Isusovo se ponašanje razlikuje od Krstiteljeva i u Kristu možemo razabrati mnogo proročkih crta: Isus otkriva sadržaj znakova vremena i navješćuje kraj tih vremena. Njegovo stanovište prema priznatim vrijednostima slaže se s kritikom proroka: strog je prema onima koji drže ključ, ali ne daju drugima ući, sa srdžbom se obara na religiozno licemjerje; dovodi u pitanje ono čime se hebrejski vođe razmeću, to jest da su djeca Abrahama, oca vjere; unosi svjetla u raznorodnu duhovnu baštinu, čisti Hram, navješćuje savršeno bogoštovlje poslije razorenja materijalnog svetišta. Najzad, a to Ga naročito povezuje s nekadašnjim prorocima, Njegovu poruku odbija i odbacuje onaj Jeruzalem koji je ubijao proroke. Kako se Isusov kraj približava, On ga navješćuje i tumači mu smisao, Isus je, naime, sam svoj Prorok pokazujući time da ostaje gospodar svoje sudbine i da je prihvaća kako bi ispunio Očev naum što ga izražavaju Pisma.

Međutim, Isus svoj naslov prihvaća tek uzgred i taj naslov neće u misli prve Crkve imati značajnijeg mjesta. Isusova osobnost nadilazi svaku proročku predaju, On je Mesija, Sluga Božji, Sin Čovječji. Vlast koju ima od Oca jest i posve Isusova vlast, On je autoritet Sina kojim se izdiže iznad svekolikog proročkog niza. Isus svoje riječi prima od Oca, ali je, po Ivanu, Riječ Božja koja je postala tijelom, koja se predstavlja izvorom istine i života.

LICE

„Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi (Otk 1,12-16).”

Ljudsko lice odražava ljudsku osobnost. Imati ovakvo ili onakvo lice znači biti tako ili onako raspoložen, ali može značiti i lažne izražaje, prikrivanje pravih namjera i raspoloženja srca. Bog ne gleda na vanjštinu već gleda ljudsko srce.

Bog ima svoje naume i nakane, namisli Srca svoga, ekonomiju spasenja ljudi od đavolskih razdora. Svi ljudi traže Boga, čeznu se susresti s tim Božjim srcem u svom srcu. Zato kažemo: tražiti se može Božje Lice.

To božansko Lice prebiva usred starog Izraela (Dufour, str. 491). Nevidljivo je, ali puno izvanredne životnosti Boga živoga i ta je prisutnost Božjeg Lica snaga Njegova izabranog naroda, tako je bilo i tako jest u kršćanskoj Crkvi čiji je pripadnik čovjek vjernik, čovjek tražilac toga Lica, nalazitelj Boga po Kristu u Duhu Svetom, u sakramentima. Ta snaga ispunjava bogoštovnu težnju da se vidi Boga. No, „lice je Jahvino lice svetog i pravednog Boga i samo će čestiti gledati lice Njegovo (Ps 11,7)”.

Mojsije je razgovarao s Bogom i molio Ga da mu pokaže svoju slavu. No, vidi Boga samo s leđa. „Slijediti nekoga znači gledati ga s leđa. Tako je Mojsije, koji je gorio od želje da vidi Božje lice, naučio kako se Bog može vidjeti: slijediti Boga kamo god On vodi, upravo to znači vidjeti Boga (Grgur Niški)”.

Na Kristovom licu dao je Bog da nam zrači Njegovo lice i iskazao nam je milost. Na tom licu uistinu blista Božja slava, slava preobraženja koja je znak da je u Isusu Bog sam sebi podao lice (Otk 1,16) te da se u Njemu pokazalo lice koje nitko nikada nije vidio:

„Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9)”.

To je ljudsko, izrugano, zastrto, unakaženo lice, ali i otisak Božje biti.

Kad vidi slavu toga Lica, kršćanin – po Duhu Svetome koji u njemu stanuje – ostaje stalno obasjan i preobražen, ne onakvom prolaznom pojavom kao Mojsijevo lice već zrakama života i spasenja.

Služba evanđelja čini da svakom savjesnom ljudskom sudu sja upravo ta 'slava Božja na licu Kristovu' (2 Kor 4,2-6).

Preobraženi vjernici tako u duhu slavom Gospodinovom , kao kršćani su sigurni da će jednoga dana licem u lice otkriti Onoga koga zasad poznaju samo kao u ogledalu, da će Ga spoznati kao što su sami spoznati od Boga, da će Boga gledati. Tako će se ispuniti ona čežnja što je starog Izraela vukla u Hram: „Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će Njegovo lice (Otk 22,3 sl).”

PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO

„Preobraženje

(Mt 17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
5 A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« 6 Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
7 I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
9 Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. 10 Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« (Mk 9,2-10)”.

Situacija

U Evanđelju je Kristovo preobraženje smješteno u odlučan trenutak kad su učenici prepoznali u Isusu Mesiju i kad im On objavljuje da će se sada dovršiti Njegovo djelo; Njegovo će proslavljenje biti uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Upravo taj kontekst daje ovom prizoru njegovo značenje u Kristovom životu i njegovu plodnost u životu kršćanina. Isus se tu pojavljuje kao Onaj koji ispunjava Pisma i njihova proročanstva o Mesiji, Sluzi Božjem i Sinu Čovječjemu.

Misterij

Za svjedoke tog događaja Isus izabire one koji će biti svjedoci Njegove smrtne borbe: Petra, Jakova i Ivana.

Prizor podsjeća na teofanije kojima su Mojsije i Ilija bili svjedoci na Božjoj gori (Sinaj – Horeb). Bog ne očituje samo svoju prisutnost govoreći iz oblaka i ognja nego se Isus i ukazuje učenicima, u prisutnosti Mojsija i Ilije, preobražen Božjom slavom.

Ta slava izaziva u njima stravu – religiozni strah pred nečim što je božansko, ali ona pobuđuje Petra i na sugestivno razmišljanje: on izražava svoju radost pred slavom Onoga komu je priznao mesijanstvo; Bog će se nastaniti među svojima, kao što su proroci navješćivali za mesijanska vremena.

Ipak, to nije slava posljednjega dana; ona samo obasjava Isusu odjeću i lice, kao što je nekad zračila s Mojsijeva lica. To je sama Kristova slava, slava Sina ljubimca, kako to obznanjuje glas što se čuje iz oblaka. Taj glas ujedno potvrđuje objavu koju je Isus dao učenicima i o kojoj razgovara s Mojsijem i Ilijom: objavu o onom „izlasku” kojemu će Jeruzalem biti polazište, o tom prolasku kroza smrt koji je potreban za ulazak u slavu jer Božji glas nalaže da se sluša Onaj koji je Sin, Izabranik Božji.

Riječ što odjekuje na novom Sinaju objavljuje da će nekoć dani Zakon biti zamijenjen Novim zakonom; ta riječ podsjeća na tri proročanstva Starog zavjeta:

jedno koje se odnosi na Mesiju i Njegovo božansko sinovstvo,

drugo koje se tiče Sluge Božjega, Izabranika Božjega,

treće u kojem se navješćuje novi Mojsije: „Proroka kao što sam ja...podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; Njega slušajte (Pnz 18,15; usp. Iv 1,17 sl.)”.

Njega slušati znači zapravo slušati Riječ koja je postala tijelom, u kojoj vjernik vidi slavu Božju.

Svrha i plod ovog događaja

Preobraženje potvrđuje Petrovo priznanje kod Cezareje i posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječjega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma.

„Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«  (Mt 16,13-16).”

Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao Novi zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu da podrži učenike u času kada budu dionici misterija križa.

Krštenjem vjernici postaju dionicima misterija uskrsnuća, kojem je preobraženje pralik; oni su stoga već ovdje na zemlji pozvani da sve više budu preobražavani djelovanjem Gospodina (2 Kor 3,18), u očekivanju da to budu do potpunosti, zajedno sa svojim udioništvom u Kristovim patnjama, svaki pravi susret s Gospodinom Isusom ima u neku ruku istu ulogu u podupiranju njihove vjere kao i preobraženje u podupiranju vjere učenika. PdS (Dufour, str. 985).

BIJELA BOJA

Kao nebeska Kristova boja, bjelina se za Njegova zemaljska života javlja samo u sasvim izuzetnom trenutku preobraženja kada i same Njegove haljine „postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti niti jedan bijelilac na zemlji (Mk 9,3//).

Bjelina je jednako i boja preobraženih, svetih, koji su očišćeni od svoga grijeha, obijeljeni u Krvi Janjetovoj, i tako imaju dio u slavnom Božjem biću. Oni su bijela pratnja pobjednikova, nepregledno mnoštvo slavljenika što viče svoju radost u vječnom blagdanu svjestlosti: Janje se sjedinjuje sa Zaručnicom odjevenom u blistav čist lan (Knjiga Otkrivenja 7 i 19).

Krsna se liturgija oduvijek služila bijelim lanom kao odjećom (usp. Lev 6,3); ona polaže bijelu krsnu haljinu na novokrštenika koji je po Milosti dionik slave nebeskog stanja, kao i nedužnosti i radosti što ih ono uključuje. GB (Dufour, str 49).

GORA

U religioznom smislu, kod svih religija, gora kao najviše mjesto na zemlji dodiruje najbrže nebesa, ali s Kristom se više ne klanjamo Bogu na ovom ili onom brdu, već u duhu i istini.

Sinoptici različito gledaju na ulogu gora u Isusovom životu. Oni se slažu pokazujući kako se Isus rado povlačio u gore na molitvu, a osama što je traži u pustinji nesumnjivo je utočište pred bučnom razglašenošću.

Jednako su složni u tom što ne spominju brdo Sion, a spominju Maslinsko brdo i Goru preobraženja, samo im je gledanje pri tom različito.

Za Mateja su galilejska brda povlašteno mjesto Spasiteljevih očitovanja. Život Isusov uokviren je dvama prizorima na gori; na početku Sotona nudi Isusu vlast nad čitavim svijetom; na kraju Isus na jednoj galilejskoj gori predaje učenicima vlast što ju je primio od Oca.

Između ova dva prizora Isus k tome, na ovoj ili onoj gori, poučava mnoštvo, ozdravlja unesrećene i dariva im čudesni kruh. Najzad, pokazuje se preobražen.

Pisma su se ispunila na „svetoj gori” (2 Pt 1,16-19):

„Ta nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.
19 

Proročka riječ

Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim .”

Isus ne utvrđuje svoju poruku na nekom mjestu na zemlji, već u svojoj osobi.

Za Luku uzlazak u Jeruzalem predstavlja put slave po križu; nije više po srijedi naprosto hodočašće što ga poduzima pobožni Izraelac već je svečano putovanje koje zaključuje jedno razdoblje Isusova života.

Luka ne zna za galilejske gore koje su čule Isusove govore i vidjele Njegova čudesa; on svoju pažnju usredotočuje na Maslinsko brdo gdje se završava Isusovo putovanje u Jeruzalem i gdje Mu svečano kliču, ali gdje ima podnijeti smrtnu borbu, a, najzad, odatle je imao i uzaći na nebo.

Sinaj je u pavlovskoj polemici izjednačen s kućom ropstva (Gal 4,24 sl.) ili pak služi kao suprotnost brdu Sionu, kojemu je sad moguće pristupiti (Heb 12).

U tom smislu Otkrivenje prikazuje Janje kako na kraju vremena stoji na Sionskoj gori (Otk 14,1), ali inače temeljito kudi to sveto mjesto: gora više nije kao u Ezekielovom viđenju mjesto na kojem stoji sazidan Grad, ona je samo promatralište s kojega se vidi gdje Jeruzalem silazi s neba. XLD (Dufour str. 266/7).

ODJEĆA

Krist zaodjenut slavom

Da bi Izrael bio tako okićen, potrebno je da Krist, kao istinski Sluga, bude lišen svoje odjeće, podvrgnut parodiji kraljevske investiture, da postane čovjek bez ikakve oznake, lišen zakonske pripadnosti.

Ali taj je čovjek Sin Božji i slava Mu je neraspadljiva. Već u preobraženju u odsjevu odjeće Njegovo se tijelo pokazalo slavnim.

Poslije uskrsnuća, kao i anđeli što su ga navijestili, Gospodin zadržava od odjeće samo ono što je bitno: odsjaj kao znak svoje slave, a ipak još neotvorene oči Marije iz Magdale ili putnika u Emaus vide u prvi mah samo vrtlara ili putnika: slava se očituje samo punoj vjeri.

Kršćanin vidi Krista kako bije žestok boj srdžbe, zaogrnut plaštem s natpisom „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”.

No, pri Euharistijskom slavlju kršćani vide i u manjoj vjeri, i u punoj vjeri slavu Kristovu, anđeosku pratnju i sve svete na Oltaru, u Čitanjima, u svećenicima, u molitvi i u pjesmi, i u prisutnim vjernicima (Dufour, str.764/5).

SVJETLOST I TMINA

Preobraženi Krist

Dok je Isus živio na zemlji, Božanska Svjetlost koju je u sebi nosio ostajala je zastrta pod skromnim likom puti ('putenost'). Postoji ipak jedna prigoda kad su je povlašteni svjedoci mogli ugledati, u jednom izuzetnom viđenju: u Preobraženju.

To lice što blista, ta odjeća sjajna kao svjetlost ne pripadaju više smrtnom ljudskom stanju: oni nagovještavaju stanje u kojem će se nalaziti uskrsli Krist koji će se ukazati Pavlu u silnoj svjetlosti; oni spadaju u simboliku svojstvenu teofanijama Staroga zavjeta. Jer svjetlost što blista na Kristovu licu jest svjetlost slave samoga Boga:

„Zbilja, Bog koji je zapovijedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu (2 Kor 4,6).”

On je Pomazanik i Krist upravo po tome što je Sin Božji 'odsjev Njegova sjaja' (Heb 1,3).

Tako se u Kristu – Svjetlosti objavljuje nešto od Božje biti. Ne samo da Bog prebiva u 'nepristupačnoj svjetlosti' (1 Tim 6,16);

ne samo da Ga možemo nazvati 'Ocem svjetlosti' (Jak 1,7),

već je On, kako tumači Ivan, 'Svjetlo i nikakve tame nema u Njemu' (Iv 1,5).

Upravo zato sve što je svjetlost dolazi od Boga, od stvaranja fizičke svjetlosti prvoga dana pa do rasvjetljenja naših srdaca Kristovom svjetlošću. A sve ono što ostaje tuđe toj svjetlosti pripada području vlasti tmine: tmine noći, tmine Šeola i smrti. (Dufour, str. 1339).

UKAZANJA KRISTOVA

Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja.

Njima se vidljivo uprisutnjuju bića koja su po svojoj naravi ljudima nevidljiva. U Starom zavjetu Bog se osobno ukazuje, to je teofanija, očituje svoju slavu i biva prisutan po svom anđelu. Tim se ukazanjima na nižoj razini pridružuju anđeoska ukazanja ili snovi. Novi zavjet izvještava o ukazanjima anđela Gospodnjega, ili anđela općenito, u vrijeme Isusova rođenja ili Njegova uskrsnuća i to da pokaže kako je u tim najvećim trenucima Kristova života nebo prisutno na zemlji. Novi se zavjet u tome nastavlja na Stari zavjet.

Istovremeno Novi zavjet nadilazi Stari zavjet kad se odriče donošenja teofanija jer tim imenom ne može se nazvati Preobraženje Isusovo pa ni hodanje po moru, mada u tim prilikama prosijava Isusovo otajstveno biće. Događa se, naime, korjenita promjena koju Ivan ovako izražava:

„Boga nitko nikada nije vidio.

Jedinorođenac – Bog koji je u krilu Očevu,

on ga je objavio” (Iv 1,18).”

A kako? Samim svojim životom: 'tko je vidio mene, vidio je i Oca'. Bog se ukazao u Kristu. Tako se očitovao veliki misterij, u dan 'kad se očitavala dobrota Boga, našega Spasitelja, i Njegova ljubav prema ljudima'. Mi očekujemo samo 'pojavu sjaja velikoga Boga', u vrijeme Paruzije, drugoga dolaska Kristovoga.

To posljednje ukazanje bit će poput munje. Tada se više neće ukazati Svjedok što ga Stjepan vidi 'gdje stoji Bogu s desne strane', već Sudac koji sjedi s desne Svemogućega.

Najzad, kad se očituje, Krist će i nas očitovati sa sobom, zaodjenut slavom jer će se drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da ih spasi i dat će im neuveli vijenac slave. Kad se to očituje, bit ćemo Mu slični jer ćemo Ga vidjeti onakva kakav jest.

Između teofanija Staroga zavjeta i Paruzije koja ima doči zbivaju se ukazanja Krista uskrsloga koja u isti mah sažimlju u sebi raniji život Isusa iz Nazareta i anticipiraju Njegov povratak. (Dufour, str. 1380).

SLAVA KRISTOVA

Slava u Kristovu zemaljsku djelovanju i u Muci

Slava se Božja očitovala u uskrsnuću, ali i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj Evanđelja o tome svjedoče, a od sinoptičkih naročito Lukino. U prizoru navještenja silazak Duha Svetoga nad Mariju podsjeća na silazak slave u svetište Starog zavjeta. Kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire svojim sjajem. Ta slava izbija kod Isusova krštenja i preobraženja, u Njegovim čudesima, u Njegovoj riječi, u eminentnoj svetosti Njegova života, Njegove smrti.

Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znacima kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave.

Kod Ivana se objava slave u životu i smrti Isusovoj pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava jedinorođenog Sina Božjega. Ona se očituje već od prvog znaka. Pokazuje se u transcendentnoj Isusovoj sjedinjenosti s Ocem koji Ga šalje, bolje reći: u njihovu jedinstvu. Isusova djela jesu Očeva djela, Otac ih čini u Sinu i u njima objavljuje svoju slavu, svjetlost i život za svijet.

Ta slava blista nada sve u Muci koja je za Isusa Njegov čas, najviše među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj svoj život iz ljubavi prema svojima.

Križ biva preobražen i postaje znakom podignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusova božanskog JA JESAM. Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je Njegova slava. (Dufour, str. 1184).