Nazaretsko Krilo Vječnosti

144 Poslušati („ob – audire”) vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njenu istinitost jamči Bog, koji je sam Istina.

Kao uzor takve poslušnosti Sveto pismo nam stavlja pred oči Abrahama.

Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje.

273 Samo vjera može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće” (Lk 1,37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo” (Lk 1,49).

437 Anđeo je pastirima navijestio Isusovo rođenje kao rođenje Mesije obećanog Izraelu: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). On je od početka „onaj kog je Otac posvetio i poslao na svijet” (Iv 10,36), začet kao „svet” (Lk 1,35) u djevičanskom Marijinom krilu. Josip je bio od Boga pozvan da „uzme” k sebi „Mariju” svoju „zaručnicu”, trudnu „onim što je u njoj začeto (...) od Duha Svetoga” (Mt 1,20), da se Isus, „zvani Krist”, rodi od Josipove zaručnice u mesijanskom Davidovom rodu (Mt 1,16).

456 Nicejsko – carigradskim vjerovanjem ispovijedamo: „Radi nas ljudi i radi našega spasenja (Isus je) sišao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”

466 Nestorijevo krivovjerje vidjelo je u Kristu ljudsku osobu združenu s božanskom osobom Sina Božjega. Nasuprot tome sveti Ćiril Aleksandrijski i Treći sveopći sabor sabran u Efezu 431. godine ispovjedili su da se „Riječ utjelovila, sjedinivši hipostatski sa sobom tijelo oduhovljeno razumnom dušom”. Kristovo čovještvo nema drugoga subjekta nego božansku osobu Sina Božjega, koja ga je, u trenutku njegova začeća, uzela i učinila svojim.

Zato je Efeški sabor 431. godine izjavio da je Marija ljudskim začećem Sina Božjega u svom krilu uistinu postala „Bogorodicom, ne zato što bi narav Riječi ili njezino božanstvo imalo početak svoga bitka iz svete Djevice, nego jer je od nje rođeno sveto tijelo obdareno razumskom dušom, s kojim se hipostatski (osobno) sjedinila Riječ, te se kaže da je i rođena po tijelu.”

467 Monofiziti su tvrdili da je ljudska narav kao takva prestala postojati u Kristu, jer ju je preuzela božanska osoba Sina Božjega. Nasuprot toj herezi Četvrti sabor u Kalcedonu 451.godine ispovjedio je:

Slijedeći svete Oce, složno učimo i ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u čovještvu, pravoga Boga i pravoga čovjeka s razumskom dušom i tijelom istobitnog Ocu po božanstvu i istobitnog nama po čovještvu, „poput nas iskušanog u svemu, osim u grijehu” (Heb 4,15), rođenog od Oca odvijeka po božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čovještvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina Jedinorođenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepomiješane, nepromijenjene,nepodijeljene i neodvojive. Razlika naravi nije njihovim sjedinjenjem nipošto dokinuta, nego je radije vlastitost svake sačuvana i sjedinjena u jednoj osobi i u jednoj hipostazi.

469 Crkva tako ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi čovjek. On je uistinu Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a da time ne prestaje biti Bog, naš Gospodin:

„Ostao je ono što je bio, a uzeo je ono što nije bio”, pjeva rimska liturgija I Liturgija sv. Ivana Zlatoustog navješćuje i pjeva: „Jedinorođeni Sine i Riječi Božja! Besmrtan si, a izvolio si, spasenja našega radi, primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije. I ne promijenivši se postao si čovjekom. I raspet si bio, Kriste Bože, smrću si satro smrt. Ti si jedan od svete Trojice, slavljen s Ocem i Svetim Duhom. Spasi nas!”.

484 Navještenjem Mariji započinje „punina vremena” (Gal 4,4), to jest ispunjenje obećanja i priprava. Marija je pozvana da začne onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol2,9). Božji odgovor na njen upit: „Kako će to biti kad ja ne poznajem muža?” (Lk 1,34) dan je snagom Duha: „Duh Sveti sići će na te” (Lk 1,35).

485 Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina. Duh Sveti, „Gospodin i Životvorac”, poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga.

486 Jedinorođeni Sin Božji, začet kao čovjek u krilu Djevice Marije, jest „Krist”, to jest „Pomazan” Duhom Svetim, već od početka svog ljudskog postojanja, i ako se njegovo očitovanje zbiva postupno: pastirima, mudracima, Ivanu Krstitelju, učenicima. Sav će se život Isusa Krista očitovati, dakle, „kako (ga) Bog pomaza Duhom Svetim i snagom” (Dj 10,38).

487 To što Katolička Crkva vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome što ona vjeruje u odnosu na Krista, ali što naučava o Mariji, na svoj način osvjetljuje njezinu vjeru u Krista.

488 „Bog odasla Sina svoga” (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo, želio je slobodnu suradnju stvorenja. Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegovog Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; „djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova, a djevica se zvala Marija” (Lk 1,26-27).

Otac milosrđa htio je da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života.

489 Tijekom Staroga zavjeta Marijino se poslanje pripravljalo poslanjem svetih žena. Na početku bijaše Eva: unatoč svom neposluhu, primila je obećanje o potomstvu koje će biti pobjednikom Zloga, i obećanje da će biti majka svih živih. Snagom tog obećanja Sara zače sina unatoč svojoj starosti. Protiv svakog ljudskog očekivanja, Bog je izabirao što se smatralo nemoćnim i slabim da pokaže svoju vjernost obećanju: Anu, Samuelovu majku, Deboru, Rutu, Juditu, Esteru i mnoge druge žene. Marija ima prvenstvo među poniznim i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od njega očekuju i primaju spasenje (...). S Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjuju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija.

490 Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom”. Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću.

491 Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje:

Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.

492 Sav taj „sjaj sasvim jedinstvene svetosti” koji Mariju „resi već od prvog časa njezina začeća” dolazi joj potpuno od Krista: ona je „otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina”. Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je „blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, „prije postanka svijeta, da bude 'sveta i neporočna' pred njim u ljubavi” (Ef 1,4).

493 Oci istočne Predaje nazivaju Majku Božju „Presveta” („Panaghia”), časte ju kao „slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem”. Milošću Božjom, Marija je cijelog svog života ostala čista od svakog osobnog grijeha.

494 Na vijest da će „Sina Svevišnjega” roditi snagom Duha Svetoga, a da ne upozna muža, Marija je „poslušnošću vjere” (Rim 1,5), sigurna da „Bogu ništa nije nemoguće”, odgovorila : „Evo službenice Gospodnje: neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,37-38). Tako davši svoj pristanak Božjoj Riječi, „Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga”.

Kako kaže sveti Irenej, „posluhom postade uzrokom spasenja za sebe i sav ljudski rod”. S njime, nije malo starih otaca koji tvrde: „Uzao Evine neposlušnosti Marija je razriješila svojom poslušnošću; što je djevica Eva svojom nevjerom svezala, to je Djevica Marija svojom vjerom razriješila”, i, uspoređujući je s Evom, Mariju nazivaju „Majkom živih” i često tvrde: „smrt po Evi, život po Mariji”.

495 Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka”, prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43). Doista, onaj kojeg je Marija po Duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva. Crkva ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica („Theotokos”).

496 Već od prvih iskaza vjere, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja: Isus je bio začet „bez sjemena, od Duha Svetoga”. U djevičanskom začeću Oci razabiru znak da je doista Sin Božji došao u čovječanstvo, kakvo je naše:

Tako sveti Ignacije Antiohijski (početkom 2. stoljeća) veli:”Vi ste čvrsto uvjereni u pogledu našeg Gospodina da je uistinu od roda Davidova po tijelu, Sin Božji po volji i snazi Božjoj, uistinu rođen od Djevice (...) da je uistinu (na križ) bio pribijen za nas, u svome tijelu, pod Poncijem Pilatom (...) Uistinu je trpio, kako je uistinu i uskrsnuo”.

497 Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: „Što je u njoj začeto, zaista je od Duha Svetoga”, kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici (Mt 1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: „Evo, djevica će začeti i roditi sina”.

2617 Marijina nam je molitva objavljena u zoru punine vremena. Prije utjelovljenja Sina Božjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven način surađuje u dobrohotnu naumu Očevu, pri navještenju Kristova začeća, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova.

U vjeri svoje ponizne službenice Božji dar nailazi na doček koji je očekivao od početka vremena. Ona, koju je Svemogući učinio „milosti punom” odgovara prinosom cijelog svog bića: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj”.

Taj „Da” jest kršćanska molitva, biti sva za njega, jer on je sav za nas.

12.07.2022.12:29

Lit.: Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, 1994. Zagreb