Nebeske suze

 

Kiša donosi

opuštanje moždana,

nemire odnosi

kao vjera odana.

Kiša popušta

napetost u venama,

pritisak spušta

pod lakim sjenama.

I živjeti napor je manji,

vrijeme odmora

što brige smanji,

silu otpora.

Da l' imaju pojma

da bijah roblje

javna dojma,

zapušteno groblje?

Na srcu mi puno zla,

zaraslo dračem,

i kajem se sva,

a htjela bih mačem

pokositi bilje.

Da vide se sva imena,

zarasla smiljem,

da riješim se krimena

što srce mi guši,

da pjevati mogu.

Ovoj se duši

priklanjati samo Bogu

i ponekom djetetu

što nevinost širi,

u pijetetu

do neba miri.

Kako Ti bilo, Kriste,

kada osudiše

ruke Ti čiste,

narod zaludiše?

Kad Te proglasiše

nevrijednom laži,

a sebe ne spasiše?

Ta, tko Te traži?

„Evo ti Majke,

kreni za njom

da izbjegneš hajke

na usponu svom.”

Kiša je laka

i teret mi pada,

glava mlaka

opet se nada.

Koliko si toga,

Majčice divna,

skrila zbog Boga,

sva pitanja kivna?

Kiša ispire

oznake blijede

i bol umire

jer grijesi ne vrijede

za duševne uze,

da stvaraju sjene.

Nebeske suze

sad dio su mene.

07.07.2022. 20:21